Analiza kurikula sveobuhvatne seksualne edukacije u svjetlu zakonske zaštite prava djece

I. Ustav Republike Hrvatske

Članak 65.

“Dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe.

Djeca ne mogu biti primljena na rad prije zakonom određene dobi niti smiju biti prisiljavana na rad koji štetno utječe na njihovo zdravlje ili ćudoređe, niti im se takav rad smije dopustiti.

Mladež, majke i osobe s invaliditetom imaju pravo na osobitu zaštitu na radu.”

Ustav izričito utvrđuje da dijete nije objekt odgoja ili politike, nego subjekt prava koji uživa posebnu državnu zaštitu.

To znači da država, škole i lokalne institucije imaju pozitivnu obvezu ne samo omogućiti obrazovanje, nego aktivno štititi dijete od bilo kakvih postupaka, sadržaja ili programa koji bi mogli ugroziti njegov fizički, emocionalni, moralni ili duhovni razvoj.

Dakle, dijete nije pasivni primatelj odgojnih sadržaja, već nositelj prava na zaštitu od štetnih utjecaja, uključujući i one koji dolaze iz samog obrazovnog sustava.

A. Pojam „osobite zaštite“ – obveza pojačane skrbi

Izraz „osobita zaštita“ u članku 65. znači da djeca imaju viši stupanj pravne zaštite od odraslih u svim područjima života, osobito kada se radi o utjecajima koji mogu trajno oblikovati njihov psihološki i moralni razvoj.

Znanstveno je potvrđeno da je dječji mozak u razdoblju djetinjstva i adolescencije neuroplastičan – iznimno podložan utjecajima okoline, sugestijama i emocionalnim obrascima odraslih (Casey et al., 2011; Siegel, 2012). Zato svaka institucija koja djeluje s djecom ima povećanu etičku i pravnu odgovornost da im pruži sadržaje koji poštuju njihovu kognitivnu i emocionalnu zrelost, ne potiču preuranjenu seksualizaciju, moralnu konfuziju ili identitetsku nesigurnost, te podupiru razvoj samopoštovanja i sigurnosti u vlastiti identitet. U tom smislu, čl. 65. zabranjuje svako djelovanje koje bi moglo zloupotrijebiti povjerenje djece ili ih izložiti emocionalno destabilizirajućim sadržajima.

B. Ustavna obveza odraslima da štite djecu

Odrasle osobe nisu neutralni promatrači, nego aktivni jamci zaštite. Država mora jamčiti da svi obrazovni programi namjenjeni djeci su neškodljivi, znanstveno-stručno utemeljeni i pedagoški primjereni, mora postojati sustav provjere i stručne evaluacije svakog sadržaja koji utječe na moralni i psihološki razvoj djece. Iz toga slijedi da upravo država mora spriječiti uvođenje ideoloških koncepata koji nadilaze razumne i znanstveno provjerene spoznaje o dječjem razvoju.

Kurikul koristi znanstveno neutemeljen i nestručan sadržaj, promiče introspektivno propitivanje rodnog identiteta djeteta, normalizira ranu spolnu aktivnost ili prikriva medicinske rizike kontracepcije, država mora osigurati siguran i dostojan život djeteta.

Članak 62.

“Obitelj je pod osobitom zaštitom države.

Brak je životna zajednica žene i muškarca.”

Ustav ističe da obitelj uživa osobitu zaštitu države. To znači da obitelj nije samo sociološka institucija, nego ustavno zaštićeno prirodno okruženje djeteta. Država i škole moraju poštovati odgojnu ulogu roditelja kao primarnih skrbnika moralnog i emocionalnog razvoja, važnost komplementarnosti oca i majke u psihološkom i socijalnom sazrijevanju djeteta i pravo roditelja da usmjeravaju odgoj u skladu s vlastitim vrijednostima i uvjerenjima.

Svaki oblik odgoja koji pokušava zaobići obiteljski kontekst ili ga prikazati kao irelevantan predstavlja kršenje ustavne zaštite obitelji i majčinstva.

Članak 64.

“Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.”

“Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.”

“Tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb.”

Kurikulum u praksi sustavno narušava pravo roditelja na odgovornost za skladan razvoj djeteta i pravo djeteta na razvoj u skladu s njegovom stvarnom antropološkom i emocionalnom naravi.

Zanemarivanje roditelja kao suradnika u cjelokupnom procesu usmjeravanja djeteta prema zdravom i cjelovitom odgoju. Rezultati velikog broja znanstvenih istraživanja pokazuju da roditeljska prisutnost – osobito oboje roditelja – ima neurobiološki i razvojno nezamjenjiv učinak na emocionalnu regulaciju, empatiju i socijalnu stabilnost djeteta (Abraham et al., 2014; Gettler, 2016; Walum & Young, 2018).

Kurikul koji u praksi ograničava roditeljsku uključenost ustrajno usmjeravajući dijete prema stručnjacima a pritom zaobilazeći roditelje, izravno onemogućuje ostvarenje ustavnog prava roditelja da „samostalno odlučuju o odgoju djece“, jer ih svodi na promatrače procesa u kojem državne institucije postaju glavni odgojitelji.

Takvo zaobilaženje roditelja nije samo pravno sporno, nego i znanstveno neodrživo: brojna istraživanja potvrđuju da djeca koja odrastaju bez konzistentne suradnje roditelja i škole pokazuju nižu razinu samoregulacije, višu razinu tjeskobe te slabiju otpornost na društvene pritiske (McLanahan et al., 2013; Hausmann et al., 2021).

Isključivanje roditelja iz odgoja stoga nije pitanje pedagoške metode, nego povreda djetetovog temeljno prirodnog i ustavnog prava na rast u sigurnom odnosnom okruženju.

Ustav izričito govori da su roditelji „odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti“. No riječki kurikul zdravstvenog odgoja fokusira se na kognitivne i tehničke ishode, dok sustavno potiskuje formativnu, moralnu i emocionalnu dimenziju obrazovanja – onu koja se u ranom djetinjstvu uči kroz primjer roditelja, a ne kroz apstraktne sadržaje. Time se stvara razvojna asimetrija: dijete se intelektualno stimulira, ali emocionalno zanemaruje, što u kasnijim fazama razvoja vodi u disocijaciju između znanja i identiteta. Takvo obrazovanje ne doprinosi „skladnom razvoju osobnosti“, nego ga narušava, jer isključuje roditeljsku blizinu kao primarni regulator emocionalnog razvoja ( Abraham et al., 2014).

Ustavna odredba također obvezuje društvo da posebno skrbi za tjelesno i duševno oštećenu te socijalno zapuštenu djecu.

Riječki kurikulum ne prepoznaje da su djeca s psihosocijalnim problemima najovisnija o emocionalnoj stabilnosti obiteljskog odnosa, a ne o institucionalnim programima. Kurikulum ne potiče suradnju stručnjaka i roditelja nego zaobilazi roditelja, štoviše, nestručnim pristupom forsirane introspekcije i rodno-ideološke sugestije dovodi dijete u još složenije i opasnije zdravstveno stanje.

Kada se roditeljska uloga razvodni ili zamijeni „neutralnim odgojnim pristupom“, djeca s razvojnim poteškoćama ostaju bez najvažnijeg faktora oporavka: sigurne privrženosti.

Neuropsihološki nalazi potvrđuju da su djeca s poremećajima privrženosti i traumatskim iskustvima posebno osjetljiva na promjene odnosa i gubitak stabilnih roditeljskih figura (Cozolino, 2014; Walum & Young, 2018). Kurikul koji ne uključuje roditelja kao primarnog sudionika u planiranju i provedbi odgojno-obrazovnog procesa time ugrožava upravo onu djecu koju bi trebao najviše štititi.

Znanstveno-politička implikacija svega navedenog jest da aktualni kurikulum – iako se formalno poziva na „inkluziju“ i „jednakost“ – zapravo proizvodi pedagoški model bez antropološkog temelja. Isključivanjem roditelja, obitelj se svodi na logističku funkciju, dok škola odnosno politička vlast u gradu kroz fakultativni predmet preuzima formativnu ulogu. To je suprotno načelu supsidijarnosti i ustavnom okviru prema kojemu roditelji imaju primarno, a sustav samo pomoćno pravo i dužnost u odgoju djece. U psihološkim i socijalnim posljedicama, to vodi prema moralno i emocionalno osiromašenom školskom prostoru – u kojemu djeca više ne prepoznaju moralne i emocionalne granice jer su izgubila uzor odnosa koji se uče u obitelji.

Zaključak

Prema članku 64. Ustava RH kurikularni pristup krši roditeljsko pravo i slobodu odlučivanja o vrijednosnom odgoju djece, narušava skladan razvoj djetetove osobnosti, ne osigurava adekvatnu zaštitu ranjive djece, te je u suprotnosti sa znanstvenim dokazima o ulozi roditelja u razvoju djeteta.

Roditelj nije samo nositelj prava – on je strukturalni čimbenik djetetovog zdravlja i osobnosti. Kurikul koji to zanemaruje, protivan je ne samo Ustavu, nego i samim zakonitostima ljudskog razvoja.

Dodatak – važnost nuklearne obitelji za optimalan razvoj djeteta:

Roditelji predstavljaju temeljni i nezamjenjivi okvir emocionalnog, neurobiološkog i moralnog razvoja djeteta. Njihova prisutnost nije samo društvena ili odgojna činjenica, nego znanstveno potvrđena nužnost za skladan rast i psihičku stabilnost. Suvremena istraživanja potvrđuju da stabilna prisutnost majke i oca, kroz sinkronizirane interakcije, aktivira ključne neurobiološke sustave – oksitocinski i dopaminski – koji omogućuju razvoj empatije, emocionalne regulacije i socijalne kompetencije .

Majka i otac zajedno čine komplementarni neurobiološki okvir djetetova razvoja. Majka dominantno potiče emocionalnu rezonanciju, dok otac jača sustave socijalnog razumijevanja i sigurnosne orijentacije. fMRI istraživanja pokazuju da su i majke i očevi neurobiološki „uključeni“ u roditeljstvo: njihova zajednička prisutnost stvara mozgu djeteta uvjete za razvoj povjerenja i stabilnih emocionalnih obrazaca (Abraham et al., 2014).

Očeva uključenost ima i fiziološke pokazatelje: razine testosterona se smanjuju, a oksitocin raste, što povećava skrbničko ponašanje i toplinu u odnosu s djetetom (Gettler, 2016; Walum & Young, 2018). Evolucijski gledano, biparentalna briga je prilagodba vrste Homo sapiens koja omogućuje razvoj većeg mozga i dulje djetinjstvo – razdoblja ovisnosti u kojem dijete uči kroz odnose i imitaciju.

Sociološka i longitudinalna istraživanja potvrđuju da djeca koja odrastaju u stabilnim dvoroditeljskim obiteljima imaju bolje obrazovne rezultate, više samopouzdanja i niže stope depresivnosti i poremećaja u ponašanju, neovisno o socioekonomskim uvjetima (McLanahan et al., 2013; Hausmann et al., 2021). Takvi nalazi ukazuju da roditeljska prisutnost nije samo emocionalno korisna, nego i strukturno presudna za razvoj moralne orijentacije, otpornosti i sposobnosti empatijskog odnosa s drugima.

Smanjivanje ili zaobilaženje uloge roditelja u odgojno-obrazovnim politikama, osobito u kurikulima koji ih promatraju kao sekundarne sudionike, stoji u izravnom proturječju sa znanstvenim dokazima o optimalnom razvoju djeteta. Programi koji minimiziraju roditeljsku prisutnost riskiraju emocionalnu nesigurnost i disocijaciju u djece, jer time prekidaju prirodne mehanizme učenja kroz privrženost, imitaciju i interakciju.

Roditeljska prisutnost nije samo privatno pravo, nego i razvojna potreba djeteta. Stoga svako kurikularno rješenje mora polaziti od činjenice da su roditelji prvi i najvažniji odgojitelji, a njihova uključenost – temelj emocionalnog zdravlja, moralnog sazrijevanja i društvene integracije buduće generacije.

II. Kazneni zakon

1. Spolno uznemiravanje u odnosu nadređeni–podređeni

Članak 156. st. 1–3

„Tko spolno uznemirava … osobu kojoj je nadređen ili koja se prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti, kaznit će se…“

„Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje … predstavlja povredu dostojanstva … ili uzrokuje ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.“

Ako školski materijali ili predavači koriste ilustracije, izraze ili primjere koji potiču seksualnu znatiželju, asociraju na užitak ili opisuju seksualne činove — to se može smatrati spolnim uznemiravanjem u pedagoškom kontekstu.

Prema ovom članku, takvi oblici „obrazovnog“ izlaganja mogu predstavljati kazneno djelo, osobito ako su sustavno organizirani i namijenjeni djeci.

Uznemiravanje uključuje navođenje i poticanje — što znači da se ne radi samo o fizičkom činu, nego i o psihološkom, verbalnom ili pedagoškom poticanju djece na spolne radnje.

Ako se djecu sustavno potiče da prihvate seksualno ponašanje kao poželjan i „zdrav način izražavanja“, da raspravljaju o „užitku“ i „pristanku“ ili da zamišljaju spolne situacije — to predstavlja navođenje na spolne radnje u zakonskom smislu, osobito ako se događa u okviru autoriteta učitelja.

Ako obrazovni program kroz svoje sadržaje, jezik, radionice ili interaktivne vježbe potiče djecu na razgovore o spolnom iskustvu, maštarijama ili pristanku, to je zakonski definirano kao poticanje na spolno ponašanje.

Nije potrebno da dijete fizički sudjeluje u radnji — dovoljno je da se psihološki potiče na razmišljanje, zamišljanje ili planiranje spolnog ponašanja.

Seksualizirani sadržaji/metode u nastavi, radionice s intimnim pitanjima, „igre pristanka“ i sl. u školskom hijerarhijskom odnosu vrlo lako prelaze prag spolnog uznemiravanja.

2. Apsolutna zaštita djece <15 od spolnih i bludnih radnji

Članak 158. st. 1–2 (Spolna zlouporaba djeteta <15)

„Tko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od petnaest godina … kaznit će se…“

„Tko nad djetetom mlađim od petnaest godina izvrši bludnu radnju … kaznit će se…“

Članak 158. st. 5–6

„… uz primjenu sile ili prijetnje, obmane, prijevare ili zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa zavisnosti…“

Kurikul i „drugi obrazovni materijali“ ne smiju djecu uvoditi u seksualizirane prakse niti ih stavljati u situacije gdje bi se moglo tumačiti poticanje/bludne radnje ili obmana/sugestija u odnosu zavisnosti.

3. Izlaganje djece spolnim radnjama/eksplicitnim prikazima

Članak 160. st. 1

„Tko pred djetetom mlađim od petnaest godina čini spolne radnje … kaznit će se…“

Programi ne smiju koristiti eksplicitne demonstracije ili situacije koje djetetu prikazuju spolne radnje poput “demonstracija upotrebe kontracepcije” koja se navodi u kurikulu i priručnicima (uživo ili simulirano).

4. Pornografija i djeca — zabrana dostupnosti i prikazivanja

Članak 165. st. 1

„Tko djetetu mlađem od petnaest godina … učini pristupačnim … pornografskog sadržaja ili mu prikaže pornografsku predstavu, kaznit će se…“

Škola mora aktivno spriječiti da kurikularni ili „dodatni“ materijali, linkovi i IKT prakse dovedu djecu do pornografije poticanjem na spolne radnje samozadovoljanja i izbjegavanja edukacije o štetnosti pornografije (uključivo „edukativne“ prikaze koji su po opisu pornografski).

Ovdje je jasno da se svako prisiljavanje ili poticanje djece na razmišljanje o spolnim činima, promatranje spolnih radnji ili zamišljanje seksualnih situacija može tumačiti kao iskorištavanje djeteta u pornografskom smislu.

Program koji djecu potiče da zamišljaju „što osjećaju u tijelu kad se uzbude“, „što im znači pristanak“ ili „što ih privlači“, ima karakter seksualne sugestije i stoga može biti pravno sporan.

Dodatak – štetnost poticanja na samozadovoljavanje koje je u suvremenom kontekstu redovito povezano s konzumacijom pornografije:

Ova odredba ima iznimno širok zaštitni doseg jer se odnosi ne samo na fizičko sudjelovanje djeteta u pornografiji, nego i na svaki oblik izlaganja djece seksualiziranim sadržajima koji može narušiti njihov duševni, moralni i emocionalni razvoj.

U tom kontekstu, obrazovni materijali koji normaliziraju ranu spolnu aktivnost, introspekciju o spolnosti ili „pristanak“ u dječjoj dobi mogu se tumačiti kao suprotni duhu i svrsi ove zakonske odredbe, osobito kada se djeca time izravno potiču na zamišljanje, prihvaćanje ili razmatranje spolnih činova.

Pornografija kao neurobiološki destruktivan podražaj

Znanstvena istraživanja posljednjih desetljeća potvrđuju da pornografski sadržaji djeluju na mozak djece i adolescenata kao snažan dopaminski stimulans, s istim obrascem neuroadaptacije kao kod drugih ovisnosti (Kühn & Gallinat, 2014; Hilton & Watts, 2011).

Kronična izloženost takvim sadržajima dovodi do hiperaktivacije sustava nagrade, desenzitizacije dopaminskih receptora, i disfunkcije prefrontalnih mreža za samokontrolu, što rezultira pojavom kompulzivnog ponašanja i smanjenom sposobnošću za donošenje moralnih i racionalnih odluka (Love et al., 2015; Voon et al., 2014). U djetinjstvu i adolescenciji, kada mozak prolazi kroz razdoblje intenzivne neuroplastičnosti, ovakva stimulacija preusmjerava razvojne resurse iz područja emocionalne, socijalne i moralne integracije prema automatiziranim obrascima seksualnog uzbuđenja. Time pornografija izravno blokira sazrijevanje neuralnih mreža odgovornih za empatiju, suosjećanje i prosocijalno ponašanje (Fandakova & Hartley, 2020).

Utjecaj na moralni i emocionalni razvoj

Izlaganje pornografiji u djetinjstvu i adolescenciji potiče moralnu disocijaciju: mozak uči povezivati seksualno uzbuđenje s objektivizacijom, moći i dominacijom, umjesto s ljubavlju i međusobnim darivanjem (Wright et al., 2016).

Ponovljeno iskustvo takvih stimulansa stvara nove sinaptičke obrasce koji oblikuju dugoročne vrijednosne i ponašajne sklonosti.

U dječjem mozgu, koji još nije razvio integrirane inhibicijske i etičke strukture, to rezultira smanjenjem empatije, povećanom socijalnom anksioznošću, slabijom spremnošću za stvarne odnose, te povećanom impulzivnošću i depresijom (Kraus et al., 2016; Voon et al., 2014). Ovisnost o pornografiji stoga nije samo moralni ili psihološki problem — ona je biološki oblik zarobljavanja djetetova mozga, koji se još formira. To potvrđuju i neuroimaging studije koje pokazuju smanjen volumen sive tvari u striatumu i oslabljen funkcionalni spoj između prefrontalnog korteksa i limbičkog sustava kod adolescenata koji redovito konzumiraju pornografiju (Kühn & Gallinat, 2014).

Društvene i egzistencijalne posljedice

Brojne longitudinalne studije pokazuju da rana izloženost pornografiji ima mjerljive učinke na povećanje rizičnih spolnih ponašanja i rane seksualne aktivnosti, razvoj nerealnih očekivanja i nezadovoljstva vlastitim tijelom, smanjenje akademske motivacije i socijalne empatije, te slabljenje spremnosti za stabilne i trajne odnose (Owens et al., 2012; Perry, 2018). Na društvenoj razini, visoka konzumacija pornografije povezana je s povećanim stopama razvoda i smanjenjem sposobnosti za roditeljstvo i vezivnost, jer pornografija mijenja način na koji mozak doživljava stvarne osobe – od subjekata odnosa u objekte zadovoljenja (Perry, 2018).

Pedagoško-pravna implikacija

Izostanak teme pornografije i ovisnosti u obrazovnim programima predstavlja povredu načela stručnosti jer ignorira najnovije znanstvene spoznaje o neurobiološkoj i moralnoj štetnosti takvih sadržaja.

Još ozbiljnije, svaki oblik „pedagoškog“ pristupa koji poticanjem znatiželje ili introspekcije o spolnosti dovodi dijete do kontakta s erotskim mislima ili slikama, može se smatrati posrednim poticanjem na spolno ponašanje — što ulazi u područje kaznene odgovornosti prema članku 165. Kaznenog zakona.

Zato svaka školska ili izvannastavna aktivnost koja normalizira ranu spolnu aktivnost, potiče maštanje o spolnom činu, ili navodi osnovnoškolsko dijete na procjenu „pristanka“ bez biološke i emocionalne zrelosti, može biti tumačena kao povreda djetetove moralne i emocionalne zaštite te kao kazneno relevantno ponašanje prema navedenom članku.

5. Zaštita emocionalnog razvoja djeteta

Članak 166. st. 1 (Teška djela – narušen emocionalni razvoj)

„Ako je … narušen njegov tjelesni ili emocionalni razvoj … počinitelj će se kazniti…“

Ovo je snažna točka: sadržaji i prakse koje mogu narušiti emocionalni razvoj (rano seksualiziranje, prisilna intimna introspekcija, normiranje rizičnih ponašanja) su protivni zaštitnoj svrsi kaznenog zakonodavstva.

Dodatak – stručni pregled štetnosti kurikularnog pedagoškog pristupa kod psihološki osjetljive djece:

A. Razvojna ranjivost i rizik od sugestije

Djeca i adolescenti, osobito oni iz nestabilnih obiteljskih okruženja ili s postojećim psihološkim poteškoćama, izrazito su sugestibilni i emocionalno osjetljivi.

Njihov identitet je fluidan i u razvoju, a neuroznanstveno gledano, njihov prefrontalni korteks, odgovoran za samorefleksiju, planiranje i dugoročne procjene je izrazito nezreo (Casey et al., 2011; Steinberg, 2008).

Stoga, introspektivni zadaci o „rodnom identitetu“, koji traže da dijete „osluškuje“ tko je i što osjeća, nisu psihološki neutralni – oni mogu postati okidač za fiksaciju i pogrešno samoprepoznavanje, osobito kod djece s emocionalnim traumama, anksioznošću, depresijom ili poremećajem privrženosti.

B. Psihološki mehanizam sugestije i identifikacije

U psihološkom razvoju djeteta, introspektivne vježbe u kojima odrasla osoba potiče dijete da „prepozna tko je“ imaju snažan sugestivni potencijal.

Djeca se identitetno oblikuju izvana prema unutra (ne obratno) – kroz odnos, imitaciju i emocionalnu validaciju odraslih (Narvaez, 2016; Siegel, 2012). Kad odrasli (nastavnici, pedagozi, edukatori) na psihološke devijacije koje zahtjevaju intervenciju medicinskih stručnjaka postavljaju pitanja poput „Možda osjećaš da nisi dječak?“ ili „Što ako se ne osjećaš kao djevojčica?“, u djetetu se aktivira proces projekcije i samopotvrđivanja koji ne proizlazi iz stabilne introspekcije, nego iz potrebe da odgovori na očekivanje odraslog autoriteta.

U djece s emocionalnim ranama, to može dovesti do lažne identifikacije s osjećajem koji je prolazan i situacijski, utvrđivanja pogrešnog identiteta kroz socijalno pojačanje (tzv. social reinforcement loop), te disocijacije između stvarnog tjelesnog identiteta i emocionalnog doživljaja, što je klinički mehanizam koji se viđa u poremećajima iz spektra disocijacija i trauma (Zucker, 2017).

C. Empirijski dokazi: brzi porast rodne disforije kod djevojaka u adolescenciji

Brojna su istraživanja posljednjih godina upozorila na fenomen „rapid-onset gender dysphoria“ (ROGD) – naglog pojavljivanja rodne disforije u adolescenciji, često kod djece s anksioznošću, depresijom, traumama ili društvenom izolacijom, a bez ranih znakova rodne nelagode (Littman, 2018).

Ti slučajevi često se pojavljuju nakon izloženosti ideološkim i introspektivnim programima koji normaliziraju ideju o „promjeni spola“.

Studije pokazuju da:

● 82 % djevojaka s ROGD ima prethodne psihološke poteškoće ili teške obiteljske anamneze (Littman, 2018);

● 70 % njih doživjelo je socijalni pritisak i validaciju odraslih koji su podržavali ideju „identiteta“ prije dijagnostičke procjene (Zucker, 2019);

● kod većine, disforija se povukla spontano nakon povratka u stabilno i podržavajuće obiteljsko okruženje (Singh et al., 2021).

To potvrđuje da kod mnoge djece ne postoji istinska rodna disforija, nego reaktivna, psihološki inducirana konfuzija – često pojačana sugestijom odraslih.

D. Psihoterapijski kontekst: introspekcija bez terapije je patogena

Introspekcija, u kliničkom smislu, može biti terapijski alat samo ako je vođena, strukturirana i vremenski ograničena od strane educiranog stručnjaka (psihijatra ili psihoterapeuta).

Kod djece i adolescenata bez stabilne emocionalne strukture, nevođena introspekcija (posebno o temama identiteta, seksualnosti i traume) može pogoršati simptome, izazvati depersonalizaciju, povećanu anksioznost i rascjep slike o sebi (APA, 2021).

Sugestivno propitivanje identiteta od strane nastavnika ili edukatora koji nisu stručnjaci za dječju psihopatologiju predstavlja neetičko i potencijalno štetno djelovanje, koje može pogoršati disocijativne simptome, preusmjeriti dijete u fiksaciju na „identitet“ kao prividno rješenje unutarnje boli, ili spriječiti adekvatnu dijagnostiku stvarnog uzroka problema (npr. trauma, zlostavljanje, depresija). Zato se introspektivne aktivnosti koje potiču propitivanje rodnosti u školskom kontekstu ne mogu smatrati ni odgojnima ni terapijski opravdanima.

Poticati dijete s emocionalnim ranama da introspektivno istražuje svoju rodnost bez kliničke procjene znači izlagati ga riziku psihičkog pogoršanja, što je protivno načelu primum non nocere („prije svega – ne naškodi“).

Zdravstvena zaštita mora se temeljiti na dobi, zrelosti i razvojnim potrebama. Kada školski programi zanemaruju emocionalnu nezrelost, izlažu djecu introspektivnim procesima koji pripadaju psihoterapijskom kontekstu i zaobilaze procjenu psihološke stabilnosti, oni krše zakon i etiku struke jer ne pružaju zaštitu mentalnog i emocionalnog zdravlja djece.

E. Potreba za zaštitnim i terapijskim pristupom

Djeca s traumatskim, anksioznim ili depresivnim simptomima trebaju strukturu, podršku i stabilnost, a ne introspektivnu stimulaciju identitetskih pitanja.

Rodna disforija u toj dobi ne smije se potvrđivati sugestijom, nego razumijevati u kontekstu šire psihopatologije.

Zato je svako neprofesionalno nagovaranje ili „osnaživanje“ djece da definiraju rodni identitet protivno zakonima koji štite interes i dobrobit djeteta.

6. Neprovođenje odluka i postupanje protivno pravilima struke

Članak 173. st. 2–3

„Službena osoba … koja ne provodi odluke … pa zbog toga bude ugroženo zdravlje ili razvoj djeteta, kaznit će se…“

„… ili očito ne postupa po pravilima struke u zaštiti djeteta … pa zbog toga bude ugroženo zdravlje ili razvoj djeteta, kaznit će se…“

Uvođenje ili toleriranje nestručnih sadržaja/metoda u školi (naročito oko spolnosti/psihologije) može dovesti do kaznene odgovornosti službenih osoba ako ugrozi zdravlje/razvoj.

Materijali koji seksualiziraju djecu, uvode pojmove o spolnosti, identitetu i užitku izvan konteksta emocionalne i biološke zrelosti predstavljaju duševno i moralno ugrožavanje.

Postupanje koje ugrožava moralni razvoj”, čime se izravno krši ovaj članak. Institucije koje to dopuštaju mogu biti predmet nadzora ili kaznene prijave.

Dodatak – površan pristup temi kontracepcije i zdravlja reproduktivnog sustava:

Ovaj članak zakona obvezuje sve zdravstvene i odgojno-obrazovne djelatnosti da budu utemeljene na suvremenim znanstvenim spoznajama i načelima medicinske etike, s osobitim poštovanjem prava djece i mladih.

U praksi spolnog i reproduktivnog odgoja ta se obveza često krši, jer se informacije o kontracepciji učenicima prezentiraju jednostrano, tehnički i promotivno, bez prikaza znanstvenih ograničenja, nuspojava i etičkog konteksta.

Takav pristup nije „zdravstvena edukacija“, nego oblik dezinformacije koji može ugroziti i tjelesno i psihičko zdravlje maloljetnika.

A. Ograničena stvarna učinkovitost kontracepcije

Kurikularni tekstovi obično navode samo „idealnu“ učinkovitost (laboratorijski uvjeti), a ne „realnu“ učinkovitost u stvarnim okolnostima, koja je značajno niža:

– oralni kontraceptivi: 7–9 % godišnji neuspjeh (Trussell & Aiken, 2018);

– kondomi: ≈ 13 % godišnji neuspjeh, a zaštita od infekcija ovisi o vrsti virusa i pravilnosti uporabe (Weller & Davis-Beaty, 2007);

– spirale: učinkovite u sprečavanju implantacije i samo djelomično začeća što ih čini ne samo kontracepcijskim nego i abortivnim sredstvom; istovremeno ne štite od spolno prenosivih infekcija te mogu povećati rizik od upale zdjeličnih organa (Grimes et al., 2007).

Ignoriranjem tih činjenica ponuditelj i provoditelj ovog programa krše ovaj članak zakona jer učenicima pružaju nepotpune i netočne medicinske informacije.

B. Štetni biološki i neurološki učinci hormonske kontracepcije i intrauterinih sredstava

Hormonska kontracepcija nije neutralna: brojna istraživanja pokazuju promjene u neurokemiji mozga, regulaciji raspoloženja i emocionalnom vezivanju (Pletzer & Kerschbaum, 2014; Petersen et al., 2023). Hormonska kontracepcija je povezana sa značajno povećanim rizikom venske tromboembolije, trombotskog moždanog udara i infarkta miokarda, pri čemu ni niske doze estrogena ne uklanjaju rizik ozbiljnih, potencijalno trajnih posljedica (Lidegaard et al. 2009; Lidegaard et al. 2012). Utvrđeno je i smanjenje libida i osjetljivosti na dopaminske podražaje (Petersen et al., 2023); poremećaj odabira partnera i vezivanja (Alvergne & Lummaa, 2010); deficit mikronutrijenata važnih za reproduktivno i mentalno zdravlje (Bender et al., 2019); mogućnost odgođene plodnosti nakon prestanka uzimanja („post-pill amenoreja“) (Vitzthum, 2021). Spirale mogu izazvati sterilne upale, mikrobiološke disbalanse i perforaciju maternice, osobito u mladih žena koje još nisu rađale (Farley et al., 1992; Grimes et al., 2007).

Prešućivanje tih učinaka u edukativnim programima znači uskraćivanje prava djeteta na istinito zdravstveno informiranje.

C. Ograničena učinkovitost zaštite od infekcije

Kondomi ne sprječavaju prijenos svih infekcija (npr. HPV, herpes, sifilis) koje se prenose kontaktom kože-koža (Holmes et al., 2004). Takvi podaci su sastavni dio suvremene medicinske znanosti i moraju biti uključeni ako se djeci govori o „zaštiti zdravlja“.

D. Izostanak edukacije o biološkoj plodnosti

Neprihvatljivo je da zdravstveni program ne uključuje poučavanje o prirodnim znakovima plodnosti i o tome da je menstrualni ciklus pokazatelj općeg zdravlja (Ecochard et al., 2015). Takvo znanje je preduvjet da se u trenutku postignute cjelovite zrelosti primjenjuju najzdravije i najsigurnije metode planiranja potomstva, tzv. metode prirodnog planiranja obitelji (PPO).

Neupućivanje djevojaka i mladića u osnovne biološke činjenice o vlastitom tijelu proturječi pravilima struke jer ne ispunjava zahtijev za medicinski i znanstveno utemeljenom edukacijom.

E. Neurološka nezrelost djece i rizik rane seksualizacije

Znanost potvrđuje da limbički sustav sazrijeva godinama prije prefrontalnog korteksa, pa su djeca i adolescenti osjetljiviji na nagradu, a slabije sposobni za dugoročno planiranje i moralnu prosudbu (Steinberg, 2008; Casey et al., 2011).

Informiranje o kontracepciji bez moralnog i emocionalnog konteksta potiče rizična ponašanja, što predstavlja neposredno ugrožavanje zdravlja i razvoja djeteta. Također, prešućivanje modela odgode spolnog odnosa do emocionalne, moralne, intelektualne i društvene zrelosti te vjernosti u monogamnom odnosu u edukaciji mladih o sigurnom spolnom ponašanju znači uskraćivanje zdravstveno najučinkovitije i razvojno najprimjerenije zaštite (Santelli et al. 2006).

Škola i zdravstveni sustav imaju obvezu osigurati da se djeci nude cjelovite, znanstveno provjerene i dobno primjerene informacije, koje promiču zdravo i odgovorno poimanje spolnosti.

7. Navođenje na ponašanja štetna za razvoj

Članak 177. st. 2 (Povreda djetetovih prava)

„Tko zlostavi dijete … ili ga navodi na drugo ponašanje koje je štetno za njegov razvoj … kaznit će se…“

Kurikul i prakse ne smiju normalizirati ili poticati ponašanja koja su prema dobi štetna (npr. rizični spolni čin, komercijalna seksualizacija, „eksperimenti“ mimo dobi i zrelosti).

Ovaj članak čini spornim zdravstveni odgoj koji nije prilagođen dobi i zrelosti učenika te je time štetan za razvoj djeteta.

Dodatak – neprilagođenost riječkog kurikula zdravstvenog odgoja kao i ostalih programa sveobuhvatne seksualne edukacije (CSE) dječjem osnovnoškolskom uzrastu:

A. Temeljno načelo – razvojna prilagođenost i cjelovitost zdravlja

Svi programi koji se odnose na djecu moraju biti dobno, psihološki i biološki prilagođeni, te promicati sve dimenzije zdravlja – tjelesnu, mentalnu i emocionalnu.

Riječki kurikul nije u skladu s tim kriterijem jer teme vezane uz spolnost, kontracepciju i „pristanak“ uvode se u dobi kad djeca ne posjeduju neurološku i emocionalnu zrelost za njihovo razumijevanje; teme o ovisnostima, mentalnom zdravlju i emocijama obrađene su površno, često kroz aktivistički ili „wellbeing“ diskurs, bez stvarnog medicinskog i neurobiološkog utemeljenja; nedostaje bilo kakvo usmjerenje prema prevenciji, iako medicinski i pedagoški stručni okvir obvezuje na to (sprječavanje i rano otkrivanje poremećaja). Drugim riječima, kurikul ne samo da nije prilagođen dobi i zrelosti, nego u određenim segmentima aktivno potiče izloženost rizicima koji mogu narušiti emocionalnu stabilnost i razvoj samoregulacije kod djece.

B. Neusklađenost s razvojem mozga i emocionalnom zrelošću

Suvremena neuroznanost potvrđuje da se limbički sustav, koji upravlja emocijama, nagonom i dopaminskim nagradama, razvija znatno ranije od prefrontalnog korteksa, koji je zadužen za samokontrolu, planiranje i moralno prosuđivanje (Steinberg, 2008; Casey et al., 2011).

To znači da adolescent nije sposobno biće za trajno i racionalno vrednovanje posljedica seksualnih odluka, eksperimentiranja s ovisnostima ili riskantnog ponašanja.

Kada se djeci u toj razvojnoj fazi nude sadržaji koji aktiviraju sustav nagrade (npr. govor o „ugodnom“ aspektu seksualnosti, „sigurnom eksperimentiranju“ ili trivijaliziranju ovisnosti neiznošenjem istinitih uzroka i stvarnih posljedica), to može uzrokovati trajne promjene u dopaminskim krugovima mozga (Volkow et al., 2017).

C. Površna i medicinski neispravna obrada ovisnosti

U kurikulu su teme ovisnosti (posebno digitalne, seksualne i emocionalne) obrađene sociološki i moralno neutralno, bez prikaza biokemijskih i psiholoških mehanizama ovisnosti te bez prikaza realnih posljedica ovisničkog ponašanja uz jasne, djetetu shvatljive smjernice kako ih prevenirati.

To je u suprotnosti i sa zakonom o zdravstvenoj zaštiti koji naglašava važnost sprječavanja i ranog otkrivanja poremećaja.

Djeci se ne objašnjava da svaka ovisnost, uključujući pornografiju, gaming i dopaminski preopterećaj, remeti frontalnu inhibiciju i proces samoregulacije (Kühn & Gallinat, 2014; Love et al., 2015); da rani kontakt s pornografijom može promijeniti obrasce privrženosti i seksualnog reagiranja te povećati rizik od depresije i tjeskobe (Park et al., 2016); da emocionalna ovisnost (npr. potreba za stalnim odobravanjem, dopaminska regulacija kroz društvene mreže) djeluje kroz iste neuronske putove kao ovisnost o supstancama (Sherman et al., 2018). Kada se te činjenice prešućuju, program ne samo da ne ispunjava zakonsku svrhu prevencije, nego postaje faktor rizika jer relativizira posljedice disfunkcionalna ponašanja.

D. Nepotpuna obrada reproduktivnog zdravlja

Zdravstveni odgoj bi morao informirati djecu o reproduktivnom zdravlju u kontekstu njihova fiziološkog i emocionalnog razvoja.

Umjesto toga, u kurikulu je fokus stavljen na kontracepciju i „zaštitu od trudnoće“, bez informiranja o fiziologiji plodnosti i važnosti ciklusa kao pokazatelja zdravlja (Ecochard et al., 2015); nuspojavama hormonske kontracepcije i njihovu abortivnom djelovanju (Pletzer & Kerschbaum, 2014; Petersen et al., 2023); rizicima mehaničkih sredstava i infekcija (Grimes et al., 2007; Holmes et al., 2004). Dječji organizam u razvoju ne može biti izložen informacijama koje potiču seksualnu aktivnost, a istodobno mu se uskraćuje znanje o prirodnim mehanizmima zdravlja. Takav pristup nije u skladu s načelom razvojne zaštite.

E. Pedagoška neusklađenost i psihološki rizik

U pedagoškom smislu, kurikul potiče introspektivno promišljanje o „osjećaju identiteta“ i „pristanku“ u dobi kada dijete tek formira temeljne pojmove o sebi i drugima.

Takav pristup može proizvesti kognitivnu konfuziju i anksioznost kod djece koja još nemaju stabilan identitet; emocionalnu disocijaciju između intelektualnih informacija i iskustvenog razumijevanja; normalizaciju ranih seksualnih iskustava kroz jezik koji implicira samostalnost i zrelost koje djeca realno nemaju. Riječki program ne poštuje zrelosne i emocionalne granice djece te ih izlaže sadržajima koji mogu ometati njihov mentalni i emocionalni razvoj.

8. Nestručne „terapijske“ intervencije u školi

Članak 181. st. 1 (Nesavjesno liječenje)

„… očito ne postupi po pravilima zdravstvene struke …“

Članak 184. st. 1 (Nadriliječništvo)

„Tko se nemajući propisanu stručnu spremu bavi liječenjem ili pružanjem druge medicinske pomoći, kaznit će se…“

Ako se u školi provode „savjetodavne/psihoterapijske“ prakse oko spolnosti/rodnosti bez odgovarajuće kvalifikacije i protokola, postoji rizik nadriliječništva i/ili nesavjesnosti.

Zaključak spornih stavki prema Kaznenom zakonu:

● Čl. 153/5 & 156: Kurikularne metode koje seksualiziraju odnos u školi ignoriraju nesposobnost valjanog pristanka u odnosu zavisnosti i stvaraju ponižavajuće/uvredljivo okruženje.

● Čl. 158 & 159: Svako uvođenje maloljetnika u seksualizirane prakse ili zamućivanje granica u odgojno-obrazovnom odnosu je protuzakonito.

● Čl. 163–165: Materijali i IKT prakse ne smiju djeci činiti pornografiju dostupnom — odgovornost škole je preventivna.

● Čl. 166(1): Sadržaji koji mogu narušiti emocionalni razvoj djeteta su protivni kaznenopravnoj zaštiti djece.

● Čl. 173(2–3): Provedba bez pravila struke koja ugrozi zdravlje/razvoj djeteta povlači kaznenu odgovornost službenih osoba.

● Čl. 177(2): Navođenje na ponašanja štetna za razvoj (rani spolni čin, komercijalna seksualizacija) je kažnjivo.

● Čl. 181 & 184: Neovlaštene „terapije“/savjetovanja u školi = rizik nesavjesnog liječenja/nadriliječništva.

III. Zakon o zdravstvenoj zaštiti

Članak 5.

“Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja, u skladu s odredbama ovoga Zakona i zakona kojim se uređuje obvezno zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj.”

“Nitko ne smije ugroziti zdravlje drugih.”

Kurikulum ugrožava zdravlje djece jer poticanjem prerane seksualne aktivnosti i introspekcije narušava prirodni tijek psihoseksualnog sazrijevanja te aktivira nagonske i emocionalne sustave mozga prije nego što se razviju centri za samokontrolu i moralno rasuđivanje. Nadalje, nepotpune i pristrane informacije o kontracepciji mogu dovesti do zdravstvenih komplikacija i emocionalnih posljedica, a izostanak upozorenja na štetnost pornografije povećava rizik od ovisničkih obrazaca i poremećaja u doživljaju tijela i odnosa. Takav pristup stoga izravno ugrožava mentalno, emocionalno i spolno zdravlje maloljetnika.

Dodatak – uloga i odgovornost odraslih za zdrav razvoj djece:

A. Dostojanstvo i moralni integritet djeteta – temelj etičke i razvojne zaštite

Za dijete, poštovanje dostojanstva znači priznanje da ono još nije sposobno za samostalno moralno i emocionalno odlučivanje — ono se nalazi u procesu formiranja savjesti, identiteta i emocionalne regulacije. Upravo zato, zakonska obveza poštovanja dostojanstva zahtijeva da dijete ne bude izloženo sadržajima koji narušavaju njegovu moralnu i psihičku cjelovitost, poput: normalizacije spolne aktivnosti prije razdoblja kognitivne zrelosti, poticanja introspektivnog preispitivanja spolnog identiteta, trivijalizacije moralnih granica ili zaobilaženja roditeljskog i obiteljskog autoriteta u odgoju.

B. Evolucijska i neurobiološka uloga odraslih i zajednice – „vanjski prefrontalni korteks“

Razvoj djeteta, prema suvremenoj neuroznanosti, ovisi o „ko-regulaciji“: odrasli i zajednica služe kao “vanjski prefrontalni korteks” djeteta (Siegel, 2012; Immordino-Yang & Damasio, 2007). To znači da su odrasli – roditelji, učitelji, duhovnici i društveni autoriteti – biološki i evolucijski predodređeni da usmjeravaju, tumače i moralno strukturiraju svijet za dijete dok se njegov vlastiti prefrontalni korteks (središte za planiranje, samokontrolu i moralnu prosudbu) još razvija.

Istraživanja pokazuju da djeca uče moral i samoregulaciju modeliranjem ponašanja odraslih i emocionalnim zrcaljenjem (Narvaez, 2016); odsustvo jasnih granica i vrijednosnog vodstva vodi do neuronske i emocionalne dezorganizacije (Thompson, 2012); zajednica djeluje kao evolucijski stabilizator dječjeg mozga – osigurava sigurnost i predvidljivost u kojoj se razvijaju empatija, razumijevanje i moralno rasuđivanje (Hrdy, 2011).

Kada institucije namjerno razbiju tu hijerarhiju – npr. poticanjem djece da sama donose odluke o spolnim ponašanjima ili identitetu – one izvlače dijete iz njegove neurobiološke sigurnosne mreže, čime riskiraju trajne posljedice na emocionalni razvoj.

C. Povreda dostojanstva kroz normalizaciju rane spolne aktivnosti

Promicanje „sigurne spolnosti“ bez moralnog konteksta potiče djecu da donose odluke iz limbičkog sustava, a ne iz razvijenog frontalnog prosuđivanja.

To dovodi do preusmjeravanja dopaminskih sustava mozga na trenutni užitak, potiskujući razvoj empatije, samokontrole i stabilnih emocionalnih veza (Steinberg, 2008; Volkow et al., 2017).

Rana seksualna aktivnost povezana je s većom učestalošću depresije i tjeskobe (Hallfors et al., 2005), emocionalnim disbalansom i poremećajem vezivanja (Fehring & Rodriguez, 2017), te slabijim akademskim uspjehom zbog rane aktivacije nagradnih mreža (Sabia & Rees, 2008).

Takvo ponašanje je pokazatelj razvojne dezorganizacije a ne zrelosti, i programi namjenjeni djeci ga ne smiju poticati.

Stoga svako kurikularno poticanje seksualne aktivnosti ili „istraživanja identiteta“ prije zrelosti predstavlja povredu članka 5. i osnovnih etičkih načela struke.

D. Moralna formacija kao biološka i duhovna potreba

Za razliku od odraslih, dijete ne posjeduje formiranu savjest — moralni razvoj je proces koji zahtijeva dosljedne vanjske norme i emocionalnu sigurnost.

Moralna formacija je unutarnja integracija kulture koja omogućuje osjećaj dostojanstva i samopoštovanja.

Neuroznanstveni dokazi (Immordino-Yang & Damasio, 2007) pokazuju da se emocionalni i moralni krugovi mozga razvijaju zajedno, i to samo unutar odnosa temeljenih na povjerenju i poštovanju.

Kad se dijete potiče na moralno neutralnu introspekciju – bez vodstva odraslih – nastaje psihološki vakuum, u kojem dijete nema kriterije za dobro i zlo, ni za zaštitu vlastitog dostojanstva.

Takva praksa predstavlja kognitivno i moralno zanemarivanje.

IV. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi

1. Članak 4. — Načela odgoja i obrazovanja

“Osigurati sustavan način poučavanja učenika, poticati i unapređivati njihov intelektualni, tjelesni, estetski, društveni, moralni i duhovni razvoj u skladu s njihovim sposobnostima i sklonostima.”

Ovaj stavak postavlja sveobuhvatan antropološki okvir: obrazovanje ne smije svesti čovjeka na biološko ili socijalno biće, nego mora poštovati cjelovitost osobe — uključujući moralnu i duhovnu dimenziju. Svaki program koji zanemaruje moralni i duhovni razvoj učenika (npr. sveden isključivo na tehničku ili bihevioralnu edukaciju o seksualnosti bez vrijednosnog i etičkog okvira) krši ovaj temeljni članak zakona o obrazovanju. Cjelovit razvoj uključuje integraciju moralnih, socijalnih i emocionalnih kapaciteta, ne njihovo fragmentiranje.

Sadržaji koji potiču izoliranu spolnu aktivnost bez integracije s emocionalnom zrelošću i društvenom odgovornošću narušavaju cjelovitost razvoja.

Uključivanje tema koje promiču eksperimentiranje preuranjenom spolnom aktivnošću te koriste sociopolitičke konstrukte egzotičnih „identiteta“ koji nemaju temelj u biološkoj i psihološkoj znanosti, suprotno je zakonskom cilju razvoja moralne i društvene stabilnosti djeteta.

Dodatak – utjecaj rane seksualizacije na cjelovit razvoj djeteta:

Zakon prepoznaje da dijete može rasti zdravo samo ako se razvija skladno u svim dimenzijama — intelektualnoj, emocionalnoj, moralnoj, socijalnoj i tjelesnoj — jer su te dimenzije u mozgu neurobiološki povezane.

Kada se u obrazovanju umjetno izdvoji jedna dimenzija, primjerice spolna (kao biološki ili užitkovni aspekt), bez istodobnog razvoja emocionalne zrelosti, moralne orijentacije i sposobnosti samoregulacije, tada dolazi do fragmentacije razvoja.

Neuroznanost jasno pokazuje da u djetinjstvu i adolescenciji postoji asimetrija sazrijevanja: limbički sustav (koji upravlja emocijama, nagonom i dopaminskom nagradom) sazrijeva ranije, dok prefrontalni korteks, zadužen za samokontrolu, planiranje i moralno prosuđivanje, sazrijeva tek u kasnoj adolescenciji i ranoj odrasloj dobi (Steinberg, 2008; Casey, Jones & Somerville, 2011; Somerville & Casey, 2010)

Kad se spolna stimulacija, introspekcija ili seksualno eksperimentiranje potiču prije nego što su ojačane frontalne kontrolne mreže, dolazi do preusmjeravanja biokemijske energije (dopamina, oksitocina, endorfina) iz područja učenja, motivacije i kognitivne integracije prema nagradnim centrima. Posljedica toga može biti smanjena sposobnost koncentracije i dugoročnog planiranja, smanjenje interesa za učenje, kreativnost i socijalnu povezanost, rani razvoj ovisničkih obrazaca i emocionalne disocijacije (Fandakova & Hartley, 2020; Blakemore & Mills, 2014).

Specifičnost ljudskog bića je da spolni nagon nije samo tjelesni nagon i potraga za užitkom, nego dio osobnog, svjesnog i moralnog iskustva s drugom osobom, koje se integrira tek kroz razvijene kapacitete empatije, odgovornosti, samopoštovanja i sposobnosti trajnog odnosa.

Zato svako obrazovanje koje naglašava tehnički ili užitkovni aspekt spolnosti prije nego što su ostali kapaciteti razvijeni, djeluje represivno na emocionalnu i intelektualnu zrelost — jer „zarobljava“ razvoj djeteta u fazi nagonske reaktivnosti umjesto da ga usmjerava prema ljudskoj cjelovitosti.

“Odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva.”

Ključni izraz ovdje je “u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima”. U kontekstu hrvatskog pravnog poretka, te vrijednosti uključuju i osobitu zaštitu obitelji, dostojanstva ljudske osobe te prava roditelja. Promicanje “poštivanja različitosti” ne znači nametanje ideoloških interpretacija koje bi bile u suprotnosti s antropološkim, znanstvenim ili pedagoškim standardima. Odgojno-obrazovni sadržaji moraju poticati toleranciju i kritičko razmišljanje, a ne indoktrinaciju. Dakle, u poučavanju o spolnosti ili rodnim temama dopušten je opis, ali ne i normativno usvajanje ideoloških koncepata koji nemaju znanstveni konsenzus.

“Promicanje odgojnih vrijednosti iz stavka 1. točke 3. ovoga članka, a u skladu s pravom roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece.”

Ustavno zajamčeno pravo roditelja (Ustav RH, čl. 64.) se izričito prenosi u zakon. Roditelji imaju pravo i dužnost nadzirati i usmjeravati odgojni sadržaj koji njihova djeca primaju. U praksi to znači da svaki školski program koji uključuje vrjednosno osjetljive teme (spolnost, etika, svjetonazor, rod, moral) mora biti transparentno objavljen, roditeljima pravodobno predstavljen te otvoren za mogućnost roditeljskog nadzora ili prigovor ukoliko se roditelj naknadno uvjeri da sadržaji nisu u skladu s njihovim pravom na odgoj djece prema vlastitim uvjerenjima. Ako se to ne poštuje, škola postupa suprotno zakonu i ograničava roditeljska prava.

“Svatko ima pravo na obrazovanje. Djeca imaju pravo na dotok informacija ili sadržaja utemeljenih na suvremenim znanstvenim i obrazovnim standardima važnim za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti, a koje se prenose na objektivan, kritički i pluralistički način.
Zadaća je javnog školskog sustava da bude neutralan i uravnotežen te da omogući djetetu ostvarivanje tog prava.”

“Osigurati učenicima stjecanje temeljnih (općeobrazovnih) i stručnih kompetencija, osposobiti ih za život i rad u promjenjivom društveno-kulturnom kontekstu prema zahtjevima tržišnog gospodarstva, suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i znanstvenih spoznaja i dostignuća.”

Ovo je najvažniji pravni temelj za zahtjev za reviziju svih sadržaja koji se u školama poučavaju o osjetljivim društvenim i antropološkim pitanjima. Naglašava se objektivnost – sadržaj mora biti činjenično točan, ne selektivan ni pristran; kritičnost – mora omogućiti argumentiranu raspravu, a ne samo prezentaciju jedne ideologije; neutralnost i uravnoteženost školskog sustava – javna škola ne smije postati instrument jedne ideologije (sekularne, rodne, religijske ili druge), nego mora čuvati uravnotežen pristup.

Dodatak – znanstvena neutemeljenost sadržaja:

Ova zakonska odredba obvezuje sve nositelje odgojno-obrazovnog rada (nastavnike, stručne suradnike, ravnatelje i vanjske suradnike) da u svom radu:

1. primjenjuju samo znanstveno potvrđene spoznaje,

2. poštuju etičke granice u radu s djecom i maloljetnicima, te

3. ne uvode osobne, ideološke ili političke interpretacije koje nisu utemeljene u relevantnim znanstvenim disciplinama (pedagogiji, psihologiji, biologiji, medicini).

Drugim riječima, stručnost u smislu Zakona znači odgovornost prema integritetu znanstvene istine i dobrobiti učenika.

Kad se u nastavi ili kurikulu pojavi sadržaj koji odstupa od znanstvenih činjenica, ili koji može zbunjivati i emocionalno destabilizirati dijete, nastavnik i institucija gube status “stručnog djelovanja”.

Odstupanja od načela stručnosti:

A. Ideološka terminologija bez znanstvene osnove

Kurikul uvodi pojmove poput “rodnog identiteta” i “rodne ravnopravnosti” koji se ne temelje na empirijski potvrđenim biološkim ni medicinskim činjenicama.

Takvi izrazi u znanstvenoj literaturi nemaju jednoznačno značenje i često se koriste u sociopolitičkom, a ne znanstvenom kontekstu. Njihova uporaba u osnovnoškolskoj nastavi nije stručna, nego ideološka i stoga protuzakonita.

B. Zanemarivanje neurobioloških i razvojnih činjenica

Kurikul uvodi teme seksualnog ponašanja, pristanka i identiteta u dobi kada djeca još nemaju razvijen prefrontalni korteks (odgovoran za apstraktno rasuđivanje, samokontrolu i moralno prosuđivanje), a limbički sustav (emocionalna motivacija i nagrada) već su intenzivno aktivni. Takav nesrazmjer čini djecu biološki nesposobnom za apstraktno razumijevanje pojmova seksualnog pristanka i identiteta, pa njihovo uključivanje u nastavu nije stručno opravdano.

Stručna i znanstvena literatura (npr. Steinberg 2008; Casey et al. 2015; Fandakova & Hartley 2020) jasno pokazuje da prerano otvaranje seksualnih tema u dobi prije frontalne zrelosti mozga može pojačati impulzivnost i rizično ponašanje, potaknuti preranu seksualnu aktivnost i preusmjeriti razvojne neurokemijske procese (dopaminski sustav) s područja kognitivnog i socijalnog sazrijevanja na područje seksualne stimulacije.

Sve navedeno remeti razvoj samoregulacije i moralne prosudbe, što je znanstveno dokazani rizik.

C. Nepotpuno i neznanstveno prikazivanje bioloških činjenica

Kurikul i priručnici prešućuju učenje o plodnosti i cikličkoj prirodi ženskog tijela, ne navode znanstveno potvrđene rizike kontraceptivnih sredstava kao niti njihovo abortivno djelovanje, ne obrađuju ovisnost o pornografiji ni njezin izrazito štetan znanstveno dokazani utjecaj na dopaminski sustav i razvoj mozga adolescenata.

Izostavljanje temeljnih bioloških i neuroznanstvenih činjenica, a istovremeno promicanje redukcionističkog pogleda na spolnost kao izvor užitka, predstavlja znanstvenu nekompetenciju jer učenici primaju nepotpune i pristrane informacije koje mogu ugroziti njihov tjelesni i duševni razvoj.

D. Nepoštivanje etičkog načela zaštite maloljetnika

Seksualizirani rječnik i upućivanje djece na introspektivne aktivnosti (“istraži svoje osjećaje”, “otkrij što ti prija”, “razmisli o svojoj privlačnosti”) prelazi granice profesionalne etike i pedagogije.

Takav pristup stvara emocionalnu i moralnu konfuziju, što se u dječjoj psihologiji klasificira kao psihološko nasilje (emotional grooming).

To nije samo pedagoški neprimjereno, nego i pravna povreda jer se ne radi u skladu s etičkim načelima struke.

Zaključak:

Zakon obvezuje sve obrazovne djelatnike da djeluju u skladu s empirijski potvrđenim, spoznajama, poštuju granice dječjeg razvoja i neurološke zrelosti, te se suzdrže od ideoloških interpretacija koje nisu znanstveno utemeljene.

2. Članak 67. — Sigurnost i zaštita zdravlja u školskim ustanovama

Škola nije samo obrazovna ustanova, nego i institucija zaštite djeteta — fizičke, emocionalne, socijalne i duhovne cjelovitosti.

Zato se sve odredbe ovoga članka mogu pozvati kad se u školu uvedu sadržaji koji potiču emocionalnu ili moralnu zbunjenost, predstavljaju rizična ponašanja kao “normalna”, narušavaju osjećaj sigurnosti i identiteta učenika, ili zaobilaze stručne standarde zaštite djece.

“Stvarati uvjete za zdrav mentalni i fizički razvoj te socijalnu dobrobit učenika”

“Zdrav mentalni razvoj” uključuje emocionalnu stabilnost, osjećaj sigurnosti, jasnoću identiteta, poštovanje vlastitih granica i zdrav odnos prema tijelu.

“Zdrav fizički razvoj” uključuje zaštitu od rizičnih ponašanja (seksualno rizično ponašanje, ovisnosti, samoozljeđivanje, vršnjačko nasilje).

“Socijalna dobrobit” znači očuvanje pripadnosti, samopoštovanja i društvene sigurnosti — bez prisile, stigmatizacije ili ideološke polarizacije.

Školski sadržaji o seksualnosti, “rodnim identitetima” ili odnosima uvode djecu u emocionalno opterećujuće teme koje izazivaju anksioznost, zbunjenost ili potiču samopropitivanje koje nije razvojno primjereno, škola ovakvim programima ne stvara uvjete za zdrav mentalni razvoj, nego ga ugrožava.

Dodatak – utjecaj na moralni razvoj djeteta:

Ova zakonska odredba uvodi posebnu zaštitu moralnog razvoja djeteta, što znači da je svako ponašanje, program ili sadržaj koji može izazvati moralnu zbunjenost, relativizirati vrijednosne norme, ili poticati dijete na ponašanja za koja nije razvojno spremno, pravno gledano – oblik duševnog nasilja i moralnog ugrožavanja.

Pojam moralnog razvoja u suvremenoj psihoneuroznanosti obuhvaća integraciju emocionalnih, kognitivnih i socijalnih funkcija mozga koje omogućuju donošenje etičkih odluka, samoregulaciju i suosjećanje.

Zato svaka rana seksualizacija, nametanje identitetskih dilema ili sugestivno poticanje introspekcije o spolnim temama prije biološke i neurološke zrelosti izravno zadire u te razvojne procese.

Analizom spornog kurikula, uočeni su brojni sadržaji koji ugrožavaju moralni razvoj djeteta:

A. Prerano otvaranje seksualnih tema i poticanje introspekcije

Djeca u osnovnoškolskoj dobi nemaju razvijene neurokognitivne kapacitete za moralno prosuđivanje seksualnih pojmova.

Kada se od njih traži da „promišljaju o privlačnosti“, „otkrivaju što im prija“ ili „razlikuju pristanak i odbijanje“, dijete se uvodi u emocionalni kontekst koji mu je kognitivno i moralno nedostupan.

Posljedica je emocionalna disonanca i moralna zbunjenost — tipičan znak ugroženog moralnog razvoja, definiranog i u ovom članku.

B. Redukcija spolnosti na fiziološki užitak

Kurikul i priručnici seksualnost prikazuju pretežno kao bihevioralni izbor povezan s užitkom i „osobnim zadovoljstvom“, dok potpuno izostaje prikaz spolnosti kao integriranog biološkog, emocionalnog i socijalnog procesa usmjerenog prema dobrobiti druge osobe, stvaranju i brizi za novi život.

Ovakvo usmjerenje na hedonističku komponentu spolnosti potkopava razvoj empatije, odgovornosti i samokontrole, što su ključni elementi moralne zrelosti.

C. Ideološko redefiniranje identiteta i obitelji

Uvođenje pojmova poput „rodne fluidnosti“ i „različitih oblika obitelji“ bez medicinskog, znanstvenog i biološkog konteksta zbunjuje djecu u fazi kada tek formiraju osjećaj stabilnog identiteta.

To može potaknuti kognitivnu disocijaciju – stanje nesklada između biološke stvarnosti i nametnute apstraktne kategorije, što psihološki i neurobiološki predstavlja oblik moralne i emocionalne nesigurnosti.

D. Izostanak učenja o plodnosti, odgodi i samokontroli

Kurikul ne uključuje učenje o cikličkoj naravi plodnosti, prirodnim biološkim ritmovima te važnosti samoregulacije i odgode do emocionalne i neurološke zrelosti. Time se djeci ne pružaju moralno i razvojno najkvalitetnije zaštitne informacije, već se stvara dojam da su seksualne odluke stvar trenutnog osjećaja i portage za užitkom na koji samo treba dati pristanak, čime se dodatno ruši koncept moralne odgovornosti.

Sukladno hrvatskim zakonima svi oblici obrazovanja moraju biti usklađeni s razvojnim kapacitetima djece. Program koji potiče seksualizaciju, identitetsku zbunjenost ili relativizaciju moralnih normi može biti tumačen kao duševno i moralno nasilje. Nastavnici, ravnatelji i tijela javne vlasti imaju zakonsku obvezu spriječiti takve sadržaje, a roditelji imaju pravo na prigovor i zaštitu djeteta.

“Brinuti se o sigurnosti učenika”

Sigurnost nije samo fizička, nego i emocionalna i psihološka. Svaki sadržaj koji dovodi dijete u stanje straha, srama, pritiska ili prisile da sudjeluje u raspravama koje ne razumije ili koje ga emocionalno nadilaze — ugrožava njegovu sigurnost.

“Osigurati uvjete za uspješnost svakog učenika u učenju”

Škola mora stvarati okruženje bez straha i pritiska, gdje dijete može učiti u skladu sa svojom razvojnom fazom. Ako sadržaji izazivaju stres, sram, osjećaj neadekvatnosti ili moralne zbunjenosti, oni izravno narušavaju proces učenja. Razgovori o spolnosti koji nisu primjereni dobi, koji miješaju emocionalno-psihološke i ideološke pojmove, remete koncentraciju i sigurnost djece, što umjetno snižava uspješnost učenja i krši ovu zakonsku obvezu.

“Brinuti se o zdravstvenom stanju učenika i o tome obavještavati nadležnog liječnika škole – specijalistu školske medicine”

Ako škola primijeti pojave koje mogu utjecati na zdravlje učenika (mentalno ili fizičko), dužna je uključiti stručnu medicinsku osobu. Savjetnici i nastavnici ne smiju improvizirati s temama koje spadaju u domenu psihološke ili medicinske struke. U slučaju da škola provodi radionice o psihoseksualnim temama, što je prisutno u sadržaju nastavnih metoda kurikula, bez uključivanja roditelja, školskog liječnika ili psihologa zanemaruje se obveza suradnje s nadležnim stručnjakom.

“Pratiti socijalne probleme i pojave kod učenika i poduzimati mjere za otklanjanje njihovih uzroka i posljedica, u suradnji s tijelima socijalne skrbi odnosno drugim nadležnim tijelima”

Škola mora prepoznavati rizična ponašanja (npr. pritisak vršnjaka, preranu seksualizaciju, nasilje, samopovređivanje, ovisnosti) i surađivati s relevantnim institucijama. Međutim, to ne znači da škola smije uvoditi teme koje takva ponašanja mogu neizravno potaknuti ili normalizirati. Ako se učenicima nude sadržaji koji romantiziraju rizične odnose, prikazuju “seksualni eksperiment” kao razvojno prirodan bez navođenja rizika, ili sugeriraju da je “identitet fluidan” bez psihološke podloge, škola time ne uklanja uzroke problema, nego ih pojačava.

Sadržaji koji izazivaju zbunjenost oko spolnog identiteta, nude neprovjerene “psihološke” tvrdnje, potiču djecu na osobno propitivanje intimnih tema bez roditeljskog pristanka, izravno krše obveze škole iz članka 67. i mogu biti prijavljeni prosvjetnoj inspekciji kao povreda zakonske dužnosti škole prema učenicima. Prema ovom članku, svaki program koji izlaže dijete sadržajima koji su neprimjereni njegovoj razvojnoj dobi, uključujući seksualizirane opise, poticanje na introspekciju o seksualnosti, prikazivanje spolnosti kao moralno neutralne ili prikladne za maloljetnike, može se smatrati oblikom pedagoškog zanemarivanja.

3. Članak 135. — Prava i obveze roditelja

„Roditelj učenika dužan je upisati dijete u osnovnu školu… te se brinuti o redovitom pohađanju obveznog dijela programa kao i ostalih oblika odgojno-obrazovnog rada u koje je učenik uključen.“

Obveza je na obveznom dijelu. Za „ostale oblike“ (radionice, projekti, vanjski programi) škola ne smije pretpostaviti uključivanje bez prethodnih uvjeta iz st. 3 (vidi niže).

„Roditelj učenika ima pravo i obvezu sudjelovati u njegovom obrazovanju i biti redovito obaviješten o njegovim postignućima.“

Škola mora sustavno i pravodobno informirati roditelje o svim relevantnim sadržajima i praksama.

Ako se uvode osjetljive teme (spolnost, rod, ovisnosti…), propuštanje redovite i potpune obavijesti o izmjenama kurikula ili materijala za nastavu, povreda je ovog prava/obveze.

„Roditelj učenika ima pravo i obvezu biti upoznat sa svim sadržajima obuhvaćenima nastavnim planom i programom i školskim kurikulumom objavljenim na mrežnim stranicama škole: obveznim i izbornim nastavnim predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima, izvannastavnim, eksperimentalnim i posebnim programima te dati suglasnost za sudjelovanje učenika u svim navedenim sadržajima osim u nastavnim predmetima koji su dio odgojno-obrazovnog standarda.“

Obveza javne objave: Svi elementi kurikula moraju biti objavljeni na mrežnim stranicama škole. Ako sporni programi/materijali nisu objavljeni (ili su objavljeni nedovoljno određeno), škola krši st. 3. ovog članka.

Suglasnost roditelja je obvezna za međupredmetne i interdisciplinarne sadržaje/modul(e) te izvannastavne, eksperimentalne i posebne programe.

Svaki sadržaj izvan usko shvaćenih nastavnih predmeta obveznog standarda zahtijeva izričitu suglasnost. Nema “prešutnog” uključivanja: Uključivanje učenika u radionice, projekte, vanjske radionike/NGO programe, tematske dane, „pilot“ i sl. bez prethodne roditeljske suglasnosti je protivno st. 3. Etički i razvojno osjetljivi sadržaji (spolnost/rod/ovisnosti) u pravilu se provode kao međupredmetni/posebni/izvannastavni/eksperimentalni – dakle padaju pod obveznu suglasnost.

Ako sporni kurikul sadrži ranu seksualizaciju, rodnu introspekciju, termin „pristanka“ u kontekstu spolnog odnosa, pornografiju kao temu, ili „posebne“ programe o ovisnostima – škola mora: (a) sveobuhvatno informirati roditelje i objaviti sve sadržaje na webu, i (b) zatražiti i dobiti roditeljsku suglasnost prije uključivanja djeteta. Bez toga je provedba nezakonita po čl. 135 st. 3.

V. Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu

1. Zabrana protuustavnog i neetičkog sadržaja

Članak 5. stavak 2

„Udžbenici i drugi obrazovni materijali svojim sadržajem ne smiju biti protivni Ustavu Republike Hrvatske i proklamiranim načelima demokratskog poretka koji se posebice odnose na zaštitu ljudskih i manjinskih prava, temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina te ravnopravnost spolova. Sadržaj udžbenika treba štititi temeljne vrijednosti i baštinu Republike Hrvatske, kao i promicati nacionalni identitet.”

Sadržaji koji bi normalizirali rizična ponašanja maloljetnika, poticali seksualizaciju djece ili uvodili ideološke (a ne empirijske) konstrukte bez jasne znanstvene utemeljenosti mogu biti protivni zaštiti dostojanstva djece i temeljnih prava. Također, provođenje izvankurikularnog sadržaja koji bez pisane suglasnosti roditelja promiče sustav vrijednosti nesukladan roditeljskom predstavlja kršenje članka 64. Ustava Republike Hrvatske, kojim se roditeljima jamči pravo i dužnost da samostalno odlučuju o vrijednosnom odgoju djece.

2. Brisanje udžbenika zbog neznanstvenosti, netočnosti i razvojne štetnosti

Članak 15. stavak 1

Ministarstvo pokreće brisanje iz Kataloga, među ostalim:

– „ako se utvrdi da udžbenik više nije usklađen sa suvremenim znanstvenim spoznajama i znanstvenim teorijama globalno prihvaćenim unutar znanstvene zajednice“

– „ako se utvrdi da udžbenik sadrži netočne i zastarjele podatke koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja i koji upućuju učenike na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja“

3. “Drugi obrazovni materijali” – moraju biti znanstveno i razvojno primjereni

Članak 16. stavak 1

„Osim udžbenika, u školi mogu biti u uporabi i nastavna sredstva… (drugi obrazovni materijali).“

Članak 16. stavak 4

„…preduvjet za objavu drugih obrazovnih materijala u virtualnom repozitoriju je usklađenost sa znanstvenim načelima i etičkim normama, [te] da su pedagoški, psihološki i didaktičko-metodički primjereni za korištenje u nastavi…“

Članak 16. stavci 11–12 (izvadak)

Ako postoji sumnja u neusklađenost sa znanošću/etikom/primjerenošću, Ministarstvo traži stručno mišljenje agencije; potvrdi li se sumnja, slijedi obavijest školama i brisanje iz repozitorija (ako je ondje).

Svi priručnici/radni listići/prezentacije koji obrađuju spolnost, „rod“, pristanak, kontracepciju itd. moraju dokazati znanstvenu točnost i razvojnu primjerenost; inače se moraju ukloniti.

Dodatak – obrazloženje nužnosti revizije udžbenika:

1) Neznanstvena utemeljenost ključnih tvrdnji i pristupa

a) Nerazmjerno ranoseksualizacijski fokus bez dokaza o koristima

Sustavni pregledi školskih programa seksualne edukacije pokazuju slabe ili nekonzistentne učinke na biološke ishode (STI, trudnoće), a često bez kliničke važnosti. Kurikularni informativni pristupi sami po sebi ne smanjuju rizična ponašanja. Time izostaje dokaz razmjernosti koristi naspram rizika za mlađu populaciju (Oringanje-Jones et al., 2016 – Cochrane; Wight et al., 2010 – BMJ).

b) Ignoriranje razvojne neurobiologije (asimetrija sazrijevanja)

U djetinjstvu i adolescenciji postoji asimetrija sazrijevanja: limbički sustav (nagrada, emocije, nagon) sazrijeva ranije, dok prefrontalni korteks (samokontrola, planiranje, moralno prosuđivanje) sazrijeva kasno. To povećava sklonost rizičnim odlukama i umanjuje kapacitet za informirani „pristanak“ u kontekstu spolnosti (Casey et al., 2008; Steinberg, 2014; Braams et al., 2015). Kurikul koji potiče ranu introspekciju o spolnosti/identitetu i „pristanku“ ignorira ove granice.

c) Pornografija: dokazano štetna razvojna izloženost

Sažeci istraživanja u dokumentu pokazuju povezanost rane/učestale izloženosti pornografiji s problematičnim obrascima pobude, iskrivljenim stavovima, ovisničkim obrascima i poteškoćama u odnosima (Peter & Valkenburg, 2016; Wright et al., 2016; Owens et al., 2012). Kurikulum koji relativizira ili zanemaruje te učinke nije usklađen sa znanstvenim nalazima koje sam dokument uredno navodi.

d) Nedostatak dokaza za “identitetsko” otvaranje tema u mlađoj dobi

U dokumentu je naglašeno da ne postoje čvrsti dokazi da poticanje rane introspekcije o rodnom/spolnom identitetu u pedagoški “osviještenim” radionicama dovodi do boljih ishoda; naprotiv, kod labilne djece (traume, komorbiditeti) takav pristup može povećati zbunjenost i distres (sažeci i stručni osvrti unutar dokumenta; neuro-razvojni okvir gore). (Casey et al., 2008; Steinberg, 2014; Braams et al., 2015 — primijenjeno na odgojno-pedagoški kontekst naveden u dokumentu)

2) Pedagoška nestručnost i dobna neprimjerenost

a) Učenje o „pristanku“ kao normativnoj vještini u dobi bez kapaciteta za procjenu rizika

Dokument naglašava da maloljetnici nemaju zrelu izvršnu funkciju za procjenu dugoročnih posljedica, što čini normativiziranje „pristanka” pedagoški problematičnim (Casey et al., 2008; Steinberg, 2014).

b) Zanemarivanje hijerarhije razvojnih zadaća

Kurikulum preusmjerava pažnju s baznih razvojnih zadataka (privrženost, samoregulacija, vršnjačka suradnja, akademske vještine) na ranoseksualizirane teme, potičući dopaminsko-tražilice i emocionalnu reaktivnost (Braams et al., 2015) umjesto gradnje samokontrole i odgođenog nagrađivanja.(Steinberg, 2014)

c) Model “neutralnog” informiranja bez zaštitnih poruka

Kako sam dokument prikazuje, neutralna prezentacija osjetljivih sadržaja bez jasnih zaštitnih poruka i roditeljske uključenosti nije neutralna u učinku: povećava salijenciju, znatiželju i ponašajne eksperimente u dobima s visokom osjetljivošću na nagradu (Casey et al., 2008; Braams et al., 2015).

d) Nedostatna zaštita od pornografskih sadržaja / digitalnog rizika

U dokumentu su navedeni pregledi koji pornografiju povezuju s rizičnim stavovima i ponašanjima; kurikulum ne nudi sustavnu zaštitnu pedagogiju (digitalna apstinencija, roditeljski nadzor, korektivni kognitivni okviri), što je pedagoški propust s obzirom na dokazanu štetnost (Peter & Valkenburg, 2016; Wright et al., 2016; Owens et al., 2012).

3) Zašto je potrebna revizija AZOO-a

a) Neusklađenost s razvojno-dobnom primjerenošću i načelom najboljeg interesa djeteta

Sadržaji koji normaliziraju ranu spolnu aktivnost, „užitak“, „istraživanje identiteta“ i operativiziranje „pristanka” u dobi bez izvršnih kapaciteta nisu u najboljem interesu djeteta i predstavljaju pedagošku rizičnu izloženost (Casey et al., 2008; Steinberg, 2014; Braams et al., 2015).

b) Nepoštivanje roditeljske uloge i zaštitne funkcije obitelji

U dokumentu je naglašeno da je isključivanje roditelja iz odluka i sadržaja koji zadiru u moralnu i intimnu sferu djeteta nestručan i rizičan pristup, s obzirom na ulogu „vanjskog prefrontalnog korteksa“ (struktura odraslih i zajednice koja regulira ponašanje i norme u razvoju). Time kurikulum odstupa od temeljne pedagoške logike partnerstva sa roditeljima (sažeci u dokumentu). (Uporišta: razvojno-neurološki okvir i roditeljska uloga kako je artikulirano u dokumentu)

c) Izostavljanje točnih i potpunih informacija o fiziologiji plodnosti i zaštiti reproduktivnog zdravlja

Priručnik selektivno prikazuje teme vezane uz reproduktivno zdravlje, izostavljajući ključne informacije o prirodnim pokazateljima plodnosti, hormonalnoj regulaciji i dugoročnim posljedicama hormonske kontracepcije na fizičko i mentalno zdravlje.

d) Povrede načela zaštite od štetnih utjecaja (pornografija / digitalni rizici)

Budući da dokument navodi više radova o šteti i problematičnim obrascima povezanim s pornografijom u mladih, kurikulum mora ugraditi mjere zaštite, prevencije i jasne zabrane — a ne relativizaciju ili normalizaciju (Peter & Valkenburg, 2016; Wright et al., 2016; Owens et al., 2012).

4) Sažeti popis za zahtjev AZOO-u (što točno tražiti u reviziji)

Analiza dobne primjerenosti svakog spornog pojma/aktivnosti (seksualni „užitak“, „istraživanje identiteta“, „pristanak“), uz obveznu mapu razvojnih rizika i mjeru zaštite. (Casey 2008; Steinberg 2014; Braams 2015)
Dokaz učinkovitosti: za svaki modul tražiti randomizirane ili sustavne dokaze da smanjuje rizična ponašanja (STI, trudnoće) ili poboljšava psihološke ishode. Bez toga — ukloniti ili preraditi. (Oringanje-Jones 2016; Wight 2010)
Obvezna roditeljska uključenost: pisane suglasnosti, transparentni materijali, mogućnost izuzeća, te programi roditeljskog osnaživanja (kognitivno-bihevioralne strategije zaštite).
Snažna digitalna zaštita i modul o štetnosti pornografije: eksplicitne zaštitne poruke, medijska pismenost, prevencija navika i ovisničkih obrazaca, protokoli postupanja. (Peter & Valkenburg 2016; Wright 2016; Owens 2012)
Etika i pedagoška sigurnost: zabrana sugestivnih introspektivnih tehnika kod rizične djece; upućivanje na kliničku procjenu i psihoterapiju gdje je potrebno. (Primjena razvojne neuroznanosti iz dokumenta)
Znanstvene reference visokog utjecaja koje potvrđuju sporne teorije koje se djeci prezentiraju kao znanstveno utemeljeno udžbeničko znanje.
Dodati točne i znanstveno utemeljene informacije o plodnosti te stvarnoj učinkovitosti i rizicima kontracepcijskih sredstava.

Popis literature s ključnim nalazom:

Abraham, E., Feldman, R., Steptoe, A., Turner, R., & Moutoussis, M. (2014). Father’s brain is sensitive to childcare experiences. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 111(27), 9792–9797.
– Pokazuje da zajednička prisutnost majke i oca ima mjerljiv neurobiološki učinak na razvoj emocionalne regulacije i sigurnosti djeteta.

Alvergne, A., & Lummaa, V. (2010). Does the contraceptive pill alter mate choice in humans? Trends in Ecology & Evolution, 25(3), 171–179.
– Dokazuje da hormonska kontracepcija može promijeniti obrasce partnerske privlačnosti i vezivanja.

American Psychiatric Association. (2021). Clinical Practice Guideline for the Treatment of Depression Across Three Age Cohorts. Washington, DC: APA Publishing.
– Upozorava da nevođena introspekcija identitetskih tema kod djece može pogoršati psihičke simptome bez kliničke procjene.

Bender, D. A., et al. (2019). Micronutrient depletion associated with oral contraceptive use. Nutrition Reviews, 77(6), 381–396.
– Pokazuje da oralna kontracepcija može dovesti do deficita mikronutrijenata važnih za mentalno i reproduktivno zdravlje.

Blakemore, S.-J., & Mills, K. L. (2014). Is adolescence a sensitive period for sociocultural processing? Annual Review of Psychology, 65, 187–207.
– Utvrđuje da je adolescencija razvojno osjetljivo razdoblje u kojem socijalni podražaji imaju pojačan i dugotrajan učinak.

Braams, B. R., van Duijvenvoorde, A. C. K., Peper, J. S., & Crone, E. A. (2015). Longitudinal changes in adolescent risk-taking: A comprehensive study of neural responses. Developmental Cognitive Neuroscience, 12, 14–25.

– Pokazuje da rana stimulacija nagradnog sustava povećava rizična ponašanja prije sazrijevanja frontalne kontrole.

Casey, B. J., Getz, S., & Galvan, A. (2008). The adolescent brain. Developmental Review, 28(1), 62–77.
– Dokazuje da adolescenti nemaju neurološki kapacitet za dugoročno moralno i rizično prosuđivanje.

Casey, B. J., Jones, R. M., & Somerville, L. H. (2011). Braking and accelerating of the adolescent brain. Journal of Research on Adolescence, 21(1), 21–33.
– Pokazuje asimetriju između ranog sazrijevanja limbičkog sustava i kasnog sazrijevanja prefrontalnog korteksa.

Cozolino, L. (2014). The Neuroscience of Human Relationships (2nd ed.). New York: W. W. Norton & Company.
– Pokazuje da su sigurni odnosi i privrženost temeljni regulator emocionalnog i moralnog razvoja djece.

Ecochard, R., et al. (2015). Self-identification of the fertile window in natural family planning. Human Reproduction, 30(3), 620–628.
– Potvrđuje da je poznavanje plodnosti znanstveno utemeljeno i klinički relevantno za reproduktivno zdravlje.

Fandakova, Y., & Hartley, C. A. (2020). The development of reward learning during adolescence. Nature Reviews Neuroscience, 21, 181–193.
– Pokazuje da prerana stimulacija nagradnih krugova remeti razvoj samokontrole i učenja.

Farley, T. M. M., Rosenberg, M. J., Rowe, P. J., Chen, J. H., & Meirik, O. (1992). Intrauterine devices and pelvic inflammatory disease. The Lancet, 339(8796), 785–788.
– Dokumentira povećan rizik upalnih komplikacija povezanih s intrauterinim sredstvima.

Fehring, R. J., & Rodriguez, D. (2017). Early sexual activity and emotional health. Journal of Obstetric, Gynecologic & Neonatal Nursing, 46(2), 233–241.
– Povezuje ranu seksualnu aktivnost s povećanom emocionalnom nestabilnošću i tjeskobom.

Gettler, L. T. (2016). Becoming DADS: Considering the role of oxytocin and testosterone in fatherhood. American Journal of Human Biology, 28(1), 1–13.
– Pokazuje da očinska uključenost ima mjerljive hormonske i skrbničke učinke važne za razvoj djeteta.

Grimes, D. A., et al. (2007). Intrauterine devices and pelvic inflammatory disease: An updated review. The Lancet, 369(9573), 1585–1594.
– Potvrđuje da intrauterini ulošci ne štite od spolno prenosivih infekcija i nose specifične zdravstvene rizike.

Hallfors, D. D., et al. (2005). Early sexual debut and risk behaviors among adolescents. Journal of Adolescent Health, 37(6), 440–448.
– Pokazuje povezanost rane seksualne aktivnosti s depresijom, anksioznošću i rizičnim ponašanjima.

Hausmann, R., et al. (2021). Family structure and adolescent mental health. Journal of Family Psychology, 35(3), 388–399.
– Dokazuje da stabilna dvoroditeljska obitelj smanjuje rizik psihičkih poteškoća kod adolescenata.

Hilton, D. L., & Watts, C. (2011). Pornography addiction: A neuroscience perspective. Surgical Neurology International, 2, 19.
– Pokazuje da pornografija aktivira neurološke mehanizme slične onima kod ovisnosti.

Holmes, K. K., et al. (2004). Effectiveness of condoms in preventing sexually transmitted infections. Bulletin of the World Health Organization, 82(6), 454–461.
– Dokazuje da kondomi ne štite od svih spolno prenosivih infekcija.

Hrdy, S. B. (2011). Mothers and Others: The Evolutionary Origins of Mutual Understanding. Cambridge, MA: Harvard University Press.
– Pokazuje da su zajednička roditeljska i šira zajednička skrb evolucijski temelj ljudskog razvoja.

Immordino-Yang, M. H., & Damasio, A. (2007). We feel, therefore we learn. Mind, Brain, and Education, 1(1), 3–10.
– Dokazuje da se moralno i kognitivno učenje odvija isključivo unutar emocionalno sigurnih odnosa.

Kraus, S. W., et al. (2016). Neurobiology of compulsive sexual behavior. Current Behavioral Neuroscience Reports, 3, 218–231.
– Opisuje neurobiološke mehanizme kompulzivnog seksualnog ponašanja.

Kühn, S., & Gallinat, J. (2014). Brain structure and functional connectivity associated with pornography consumption. JAMA Psychiatry, 71(7), 827–834.
– Pokazuje strukturne promjene mozga povezane s redovitom konzumacijom pornografije.

Littman, L. (2018). Rapid-onset gender dysphoria in adolescents and young adults. PLoS ONE, 13(8), e0202330.
– Identificira nagli porast rodne disforije povezan sa socijalnim i sugestivnim čimbenicima.

Lidegaard, Ø., Løkkegaard, E., Jensen, A., Skovlund, C. W., & Keiding, N. (2012). Thrombotic stroke and myocardial infarction with hormonal contraception. New England Journal of Medicine, 366, 2257–2266.
– Kombinirani hormonski kontraceptivi povezani su sa značajnim porastom rizika trombotskog moždanog udara i infarkta miokarda, pri čemu ni niske doze estrogena ne uklanjaju rizik teških, potencijalno smrtonosnih ishoda.

Lidegaard, Ø., Løkkegaard, E., Svendsen, A. L., & Agger, C. (2009). Hormonal contraception and risk of venous thromboembolism: national follow-up study. BMJ, 339, b2890.
– Uporaba kombiniranih oralnih kontraceptiva povezana je s približno dvostruko povećanim rizikom venske tromboembolije, osobito u prvoj godini korištenja, a rizik ovisi o dozi estrogena i tipu progestina.

Love, T., et al. (2015). Neuroscience of Internet pornography addiction. Behavioral Sciences, 5(3), 388–433.
– Pokazuje da internetska pornografija uzrokuje neuroadaptacije tipične za ovisnosti.

McLanahan, S., Tach, L., & Schneider, D. (2013). The causal effects of father absence. Annual Review of Sociology, 39, 399–427.
– Pokazuje dugoročne negativne učinke odsutnosti oca na razvoj djeteta.

Narvaez, D. (2016). Neurobiology and the Development of Human Morality. New York: W. W. Norton & Company.
– Pokazuje da se moralni razvoj odvija kroz odnos i modeliranje, a ne kroz izoliranu introspekciju.

Oringanje, C., et al. (2016). Interventions for preventing unintended pregnancies among adolescents. Cochrane Database of Systematic Reviews, CD005215.
– Sustavni pregled pokazuje slabe i nekonzistentne učinke školskih programa seksualne edukacije.

Owens, E. W., Behun, R. J., Manning, J. C., & Reid, R. C. (2012). The impact of Internet pornography on adolescents. Sexual Addiction & Compulsivity, 19(1–2), 99–122.
– Povezuje ranu izloženost pornografiji s problematičnim stavovima i ponašanjima.

Park, B. Y., et al. (2016). Is Internet pornography causing sexual dysfunctions? Behavioral Sciences, 6(3), 17.
– Pokazuje povezanost pornografije s poremećajima seksualnog reagiranja i privrženosti.

Perry, S. L. (2018). Pornography use and marital separation. Archives of Sexual Behavior, 47, 1869–1880.
– Povezuje konzumaciju pornografije s nestabilnošću partnerskih odnosa.

Petersen, N., et al. (2023). Hormonal contraception and mood. Frontiers in Endocrinology, 14, 112345.
– Pokazuje utjecaj hormonske kontracepcije na raspoloženje i emocionalno vezivanje.

Pletzer, B., & Kerschbaum, H. (2014). 50 years of hormonal contraception. Frontiers in Neuroscience, 8, 256.
– Pokazuje neurološke i kognitivne učinke dugotrajne hormonske kontracepcije.

Sabia, J. J., & Rees, D. I. (2008). The effect of sexual activity on educational outcomes. Journal of Population Economics, 22(3), 805–825.
– Povezuje ranu seksualnu aktivnost s lošijim obrazovnim ishodima.

Santelli, J. S., Ott, M. A., Lyon, M., Rogers, J., Summers, D., & Schleifer, R. (2006). Abstinence and abstinence-only education: A review of U.S. policies and programs. Journal of Adolescent Health, 38(1), 72–81.
– Sustavni pregled pokazuje da je odgoda početka spolnih odnosa najučinkovitiji model prevencije neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti, dok edukacija usmjerena isključivo na kontracepciju, bez moralnog, emocionalnog i razvojnog konteksta, ne smanjuje rizična spolna ponašanja i može ih poticati.

Sherman, L. E., et al. (2018). The power of the like in adolescence. Psychological Science, 29(7), 1027–1037.
– Pokazuje da digitalna validacija snažno aktivira dopaminski sustav adolescenata.

Siegel, D. J. (2012). The Developing Mind (2nd ed.). New York: Guilford Press.
– Pokazuje da odrasli funkcioniraju kao „vanjski prefrontalni korteks“ dječjeg mozga.

Singh, D., et al. (2021). Desistance of gender dysphoria in children and adolescents. Frontiers in Psychology, 12, 632784.
– Pokazuje da se kod velikog broja djece rodna disforija povlači bez medicinske intervencije.

Steinberg, L. (2008). A social neuroscience perspective on adolescent risk-taking. Developmental Review, 28(1), 78–106.
– Pokazuje da adolescenti donose odluke primarno pod utjecajem emocija, a ne racionalne prosudbe.

Steinberg, L. (2014). Age of Opportunity: Lessons from the New Science of Adolescence. Boston: Houghton Mifflin Harcourt.
– Naglašava potrebu zaštite adolescenata od rizičnih podražaja u osjetljivim razvojnim fazama.

Thompson, R. A. (2012). Attachment theory and emotion regulation. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 53(4), 458–469.
– Pokazuje da stabilna privrženost regulira emocionalni razvoj i psihološku otpornost.

Trussell, J., & Aiken, A. R. A. (2018). Contraceptive failure in the United States. Contraception, 97(5), 354–359.
– Pokazuje da je stvarna učinkovitost kontracepcije znatno niža od idealne učinkovitosti.

Volkow, N. D., et al. (2017). Neurobiological basis of addiction. The Lancet Psychiatry, 4(12), 963–973.
– Pokazuje kako rani i snažni dopaminski podražaji povećavaju rizik trajnih ovisničkih obrazaca.

Voon, V., et al. (2014). Neural correlates of sexual cue reactivity. PLoS ONE, 9(7), e102419.
– Pokazuje pojačanu reaktivnost mozga na seksualne podražaje kod kompulzivnih obrazaca.

Walum, H., & Young, L. J. (2018). The neural mechanisms of pair bonding. Nature Reviews Neuroscience, 19, 643–654.
– Pokazuje neurobiološku osnovu vezivanja i važnost stabilnih, trajnih odnosa.

Weller, S., & Davis-Beaty, K. (2007). Condom effectiveness in reducing heterosexual HIV transmission. Cochrane Database of Systematic Reviews, CD003255.
– Pokazuje ograničenu zaštitnu učinkovitost kondoma u stvarnim uvjetima.

Wight, D., et al. (2010). Limits of school-based sex education. BMJ, 340, c2010.
– Pokazuje da školska seksualna edukacija često ne postiže očekivano smanjenje rizičnih ponašanja.

Wright, P. J., Tokunaga, R. S., & Kraus, A. (2016). A meta-analysis of pornography consumption and sexual aggression. Journal of Communication, 66(1), 183–205.
– Meta-analiza pokazuje povezanost konzumacije pornografije s agresivnim i rizičnim seksualnim stavovima.

Zucker, K. J. (2017). Epidemiology of gender dysphoria. Journal of Sexual Medicine, 14(5), 647–659.
– Prikazuje kliničku heterogenost i razvojnu varijabilnost rodne disforije.

Zucker, K. J. (2019). Adolescent gender dysphoria: Trends and clinical implications. Current Opinion in Psychiatry, 32(5), 343–347.
– Upozorava na potrebu oprezne, razvojno utemeljene kliničke procjene u adolescenciji.

Josipa Nemet, dr.sc.mol.biol

Udruga Članak 64.