Deklaracija Ministarstva zdravstva SAD-a – liječenje dječje rodne disforije

Ministarstvo zdravstva Sjedinjenih Američkih Država objavilo je službenu znanstveno-stručnu deklaraciju kojom se, nakon opsežnog i metodološki rigoroznog pregleda međunarodnih dokaza, zaključuje da farmakološki i kirurški zahvati kojima se kod djece i adolescenata pokušava promijeniti ili potisnuti biološki spol nisu sigurni, nisu učinkoviti i ne zadovoljavaju profesionalne medicinske standarde. Dokument ne osporava postojanje psihičke patnje kod djece i mladih, nego procjenjuje jesu li navedeni zahvati medicinski opravdani. Zaključak je da nisu.

Dostupne znanstvene studije ne pokazuju da blokatori puberteta, hormoni suprotnog spola ili kirurški zahvati kod maloljetnika dovode do trajnog poboljšanja mentalnog zdravlja, smanjenja depresije ili smanjenja suicidnosti. Dokazi su metodološki slabi, kratkoročnog praćenja i nepouzdani

Biološki mehanizmi štete dobro su poznati i predvidivi: poremećaj razvoja koštanog sustava, mogući neurokognitivni učinci, trajna neplodnost, spolna disfunkcija, kardiometabolički rizici te kirurške komplikacije. Rizici su stvarni, a u mnogim slučajevima ireverzibilni.

U medicini nije presudno postoji li ikakva moguća korist, nego je li ona razmjerna riziku. U ovom slučaju nije, jer kod djece nastaju trajne biološke posljedice bez dokaza o trajnom izlječenju ili stabilnom poboljšanju psiholoških teškoća.

Najutjecajnije međunarodne smjernice (WPATH, Endocrine Society) ocijenjene su kao niskokvalitetne. Preporuke su jače nego što dokazi dopuštaju, sustavni pregledi dokaza su zanemarivani ili potiskivani, a politički i pravni razlozi često su imali prednost nad znanstvenom strogošću.

Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska, Finska i Norveška, nakon vlastitih državnih i neovisnih znanstvenih evaluacija, ograničile su ili suspendirale ove zahvate za djecu te se vratile psihosocijalnom i psihoterapijskom pristupu kao prvoj liniji skrbi.

Neurobiološki i psihoseksualni razvoj u djece i adolescenata još traje, dok su posljedice ovih zahvata dugoročne i često nepovratne. Zbog toga se ni pristanak djeteta ni želja roditelja ne mogu smatrati dostatnim medicinskim opravdanjem.

Psihoterapijski i psihosocijalni pristupi ne nose ireverzibilnu biološku štetu, ostavljaju prostor za razvoj i imaju znatno povoljniji sigurnosni profil.

Farmakološki i kirurški zahvati kod maloljetnika s dijagnozom rodne disforije ne zadovoljavaju standarde medicine utemeljene na dokazima te se ne bi smjeli smatrati legitimnom standardnom medicinskom skrbi.

Scroll to Top