Komentar dr. sc. Josipe Nemet, iz Udruge Članak 64.
Kada govorimo o štetnosti ideološki obojenih kurikula koji se danas pokušavaju uvesti u odgojno-obrazovni sustav, ne smijemo se zaustaviti isključivo na često spominjanim rizicima spolno prenosivih bolesti ili neželjene trudnoće. Jednako je važno, a često prešućeno, upozoriti na dugoročne neurobiološke posljedice rane seksualizacije na razvoj dječjeg mozga i mentalno zdravlje.
U raspravi o riječkom kurikulu zdravstvenog odgoja na okruglom stolu u Hrvatskom saboru s pravom je naglašena nezrelost dječjeg prefrontalnog korteksa (PFC) i činjenica da djeca i adolescenti nisu sposobni procjenjivati dugoročne posljedice vlastitog ponašanja. Međutim, nužno je dodati da prefrontalni korteks nije samo centar za analizu rizika. On je središte moralnog rasuđivanja, samokontrole i internalizacije normi.
Tijekom izrazito produljenog razdoblja djetinjstva, odnosno odgode spolne zrelosti kod djece, uočava se nesrazmjer između ranog sazrijevanja limbičkog sustava i sporog sazrijevanja prefrontalnog korteksa. Dok je spolni nagon u latenciji, upravo takav evolucijski odabran obrazac osigurava razdoblje snažne pobuđenosti limbičkog sustava koji se, neopterećen biološki izrazito salijentnim spolnim podražajima, prirodno usmjerava na igru, istraživanje i socijalno povezivanje.
Time se omogućuje ključna faza izrazite plastičnosti mozga – tzv. sinaptička eksplozija. Upravo u tom razdoblju, kroz interakciju sa zajednicom te procese sinaptičke stabilizacije i sinaptičkog obrezivanja, dijete oblikuje neurološke obrasce koji će ga pratiti cijeli život.
U ranom i srednjem djetinjstvu, kada izvršne funkcije još nisu razvijene, dijete se ne može osloniti na vlastitu samokontrolu. Ono se zato prirodno koristi „vanjskim prefrontalnim korteksom“ – roditeljima, učiteljima i zajednicom – kao izvorom normi. Dijete je evolucijski usmjereno na usvajanje normi zajednice ne samo radi preživljavanja, nego i radi doprinosa zdravlju zajednice, jer su ljudi po svojoj naravi relacijska bića koja žive u međusobnoj ovisnosti.
Zato je uloga autoriteta presudna. Norme se usvajaju kroz izloženost socijalnoj modulaciji važnih odraslih, povratnu informaciju i postupnu internalizaciju normi kulture u koju je dijete uronjeno kroz odnose – trenutak u kojem pravilo prestaje biti vanjsko i postaje dio identiteta.
Kada roditelji povjere svoj autoritet školi, škola postaje jedan od najmoćnijih izvora normi – nerijetko snažniji i od roditelja. Ako škola određene obrasce spolnog ponašanja prikazuje kao poželjne ili ravnopravne, dijete to ne doživljava kao neutralnu informaciju, nego kao normativni signal koji izravno oblikuje njegov prefrontalni korteks. U tom razdoblju škola doslovno sudjeluje u „ožičavanju“ dječjeg mozga.
Upravo to objašnjava zašto je ideološkim aktivistima ključno ući u škole i vrtiće: prisvajanjem institucionalnog autoriteta omogućuje se indoktrinacija kojom se dječje norme pokušavaju preoblikovati tako da više ne proizlaze iz biološke spolnosti i heteroseksualne komplementarnosti, nego iz ideoloških konstrukata.
Sve što dijete opetovano doživljava ostavlja trajne neurobiološke tragove – u aktivnosti gena, u strukturi sinapsi i u povezanosti neuronskih mreža. Istraživanja epigenetskih promjena jasno pokazuju da rani stres, emocionalna nestabilnost ili rana seksualizacija mijenjaju ekspresiju gena u prefrontalnom i limbičkom sustavu. Time se dugoročno oblikuju obrasci doživljavanja užitka, povezanosti, tjeskobe i impulzivnosti.
Te promjene nisu prolazne. One mogu trajno utjecati na osobnost i emocionalne reakcije. Iz stavova gospođe Tanje Jurin, članice povjerenstva za izradu zagrebačkog kurikula, vidljivo je da ne postoji svijest o tome da verbalni sadržaji kojima se djeca izlažu – osobito oni s jakim seksualnim i emocionalnim nabojem – aktiviraju neurokemijske i epigenetske procese koji izravno sudjeluju u oblikovanju sinaptičkih mreža i normativnih obrazaca u prefrontalnom korteksu.
Ideološki kurikul zato ne informira i ne odgaja, nego normativno preoblikuje dijete: normalizira biološki nenormativne obrasce, preusmjerava identitet s odnosa i pripadnosti na subjektivne osjećaje i nagone te slabi sinapse koje bi trebale inhibirati limbičke petlje nagrade kada nisu usklađene s moralnim normama zajednice u kojoj dijete živi.
Posljedica je instrumentalizacija tijela i identitet utemeljen na impulsu, a ne na odgovornosti i odnosima – obrazac koji je nespojiv s ljudskom relacijskom naravi.
Sve što se u ranom razvoju, putem epigenetskih promjena, „upiše“ u dječji mozak trajno oblikuje njegove sinapse, obrasce ponašanja i buduće odnose. Zato ne smijemo previdjeti da ovakav kurikul predstavlja pokušaj intervencije u generacije koje dolaze – pokušaj koji vodi prema narušavanju zdravlja i stabilnosti pojedinca, obitelji i, posljedično, cijele zajednice.
Očuvanje djetinjstva kao zaštićenog razvojnog razdoblja nije ideološko pitanje. To je odgovornost roditelja i stručnjaka, ali ponajprije odgovornost zakonodavca.