(iskustva roditelja koji su se obratili udruzi Članak 64. radi zaštite djece)
Slučaj 1.: Sat razrednika kao kanal za ideološki aktivizam LGBT udruga
Opis
U ovom slučaju riječ je o ulasku vanjske udruge u srednju školu tijekom sata razrednika, pod nazivom i formalnim okvirom „predavanja protiv nasilja i diskriminacije“. Udruga je u javnosti poznata po izraženom feminističkom i pro-LGBTQ aktivizmu, izradi edukativnih materijala za područje seksualnosti te promicanju rodne ideologije, uključujući koncepte poput „rodnog identiteta“, „toksične muževnosti“ i dekonstrukcije tradicionalnih spolnih uloga.
Sadržaji koji su se izlagali učenicima nisu se zadržali na općim porukama o međusobnom poštovanju i neprihvatljivosti diskriminacije i nasilja, nego su uključivali elemente rodne ideologije, relativizacije promiskuitetnog spolnog ponašanja i propagande feminističkog narativa. Program se provodio tijekom sata razrednika, što je stvorilo privid da je riječ o redovnom školskom sadržaju.
Roditelji o dolasku udruge nisu bili prethodno obaviješteni niti su dali pisanu suglasnost za sudjelovanje djece u takvom programu. Naknadno se ispostavilo da je udruga u školu ušla putem odluke školskog odbora, pozivajući se na mogućnosti koje otvara status eksperimentalnih ili posebnih programa, bez jasnog i transparentnog objašnjenja roditeljima. Roditelji za sadržaj predavanja saznaju tek posredno – od vlastite djece.
Ovakva situacija kod roditelja izaziva zabrinutost jer se djeca dovode u doticaj s ideološki obojenim sadržajima o spolu, identitetu i seksualnosti, bez njihova znanja, bez suglasnosti i bez mogućnosti da odluče je li takav sadržaj vrijednosno i razvojno primjeren njihovoj djeci.
Odgovor
U opisanom slučaju problem nije samo u jednoj udruzi ili jednom predavanju, nego u ozbiljnom narušavanju temeljnih načela na kojima počiva sustav odgoja i obrazovanja: transparentnosti, roditeljskog prava odlučivanja i zaštite djece od razvojno neprimjerenih i ideološki pristranih sadržaja.
Prije svega, važno je jasno reći da borba protiv diskriminacije ne daje neograničenu ovlast za uvođenje bilo kakvih vrijednosnih ili ideoloških sadržaja u školu. Zabrana diskriminacije i poštovanje dostojanstva svake osobe temeljne su ustavne i društvene vrijednosti, ali one se u odgojno-obrazovnom sustavu moraju prenositi na način koji je neutralan, razvojno primjeren i u skladu s državnim kurikulumom. Kada se pod tim nazivom djeci izlažu specifične ideološke interpretacije spola, roda i društvenih odnosa, više se ne radi o općem građanskom odgoju, nego o svjetonazorskom oblikovanju.
Zakon o odgoju i obrazovanju jasno propisuje da se promicanje odgojnih vrijednosti mora odvijati u skladu s pravom roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece te da javni školski sustav mora biti neutralan i uravnotežen. Neutralnost je pravna obveza: škola ne smije zauzimati stranu u ideološkim raspravama koje nisu znanstveno utemeljene niti vrijednosno prihvatljive roditeljima.
Posebno je problematično pozivanje na tzv. eksperimentalne programe kao način zaobilaženja roditelja. Iako zakon dopušta eksperimentalne programe, oni ne suspendiraju temeljna roditeljska prava. U obrazovanju se ne smije eksperimentirati s dječjom psihologijom, identitetom ili vrijednosnim sustavom bez znanja i pristanka roditelja. Svaki program koji odstupa od redovnog kurikuluma, a osobito onaj koji uključuje teme spolnosti, identiteta i društvenih uloga, zahtijeva transparentnost i roditeljski pristanak.
S razvojnog i znanstvenog gledišta dodatni je problem to što se djeci, često u ranoj adolescenciji, izlažu pojednostavljeni i ideološki obojeni narativi o spolu i odnosima, bez uvažavanja njihove kognitivne nezrelosti i povećane sugestibilnosti. Njihovo predstavljanje djeci kao gotovo samorazumljivih istina predstavlja oblik indoktrinacije.
Roditelji u ovakvoj situaciji imaju puno pravo reagirati. Imaju pravo tražiti pisano obrazloženje na temelju kojeg je udruga ušla u školu, uvid u program i materijale koji su korišteni, kao i pravnu osnovu zbog koje roditelji nisu bili obaviješteni niti su dali suglasnost. Imaju pravo jasno reći da njihovo dijete neće sudjelovati u sličnim programima ubuduće te zatražiti da se poštuju zakonske granice i roditeljsko pravo odlučivanja.
Odgoj djece ne može se voditi iza leđa roditelja, a ideološki aktivizam ne smije se uvoditi u školu pod krinkom općih i plemenitih ciljeva. Zaštita djece i poštovanje roditelja temelj su kvalitetnog obrazovanja.
Slučaj 2.: Socijalna tranzicija po nalogu, bez pristanka roditelja
Opis
Riječ je o slučaju maloljetne djevojčice koja se već dulje vrijeme suočava s nizom psihičkih i razvojnih poteškoća. Uz izraženu nelagodu u vlastitom tijelu, prisutni su i drugi komorbiditeti koji nisu sustavno obrađeni niti uključeni u cjelovitu dijagnostičku procjenu. Umjesto interdisciplinarnog pristupa i postupnog razjašnjavanja izvora djetetove patnje, djevojčica dolazi u kontakt s psihologom koji sve njezine teškoće interpretira isključivo kroz prizmu navodne rodne neusklađenosti.
Psiholog dijete uvjerava da su sve njezine nelagode posljedica „pogrešnog tijela“ te da će se psihičko stanje stabilizirati ako promijeni rodni identitet i započne socijalnu tranziciju u muški identitet. U tom procesu nisu razmotreni drugi mogući uzroci djetetove patnje, niti su provedene dodatne medicinske i psihijatrijske procjene. Roditeljima se istodobno poručuje da će dijete počiniti samoubojstvo ako mu se ne dopusti tranzicija, čime se stvara snažan pritisak i osjećaj hitnosti, bez jasne znanstvene ili kliničke podloge.
Na temelju takvog psihološkog mišljenja, bez postavljene dijagnoze nadležnog liječnika psihijatra i bez formalnog pravnog postupka, psiholog upućuje nalog školskoj stručnoj službi. Tim se nalogom traži da se djevojčicu u školskom okruženju oslovljava muškim imenom te da se od svih ostalih učenika zahtijeva aktivno sudjelovanje u toj socijalnoj tranziciji. Roditelji druge djece o tome nisu obaviješteni, niti su dali suglasnost, nego za takav zahtjev doznaju posredno – od vlastite djece.
Odgovor
U opisanom slučaju problem nije samo jedan pogrešan korak, nego čitav niz postupanja koji odstupaju od znanstvenih standarda, profesionalne etike i važećeg pravnog okvira. Upravo zato važno je situaciju sagledati cjelovito, jer se iza jezika „zaštite“ i „dobrobiti“ zapravo događaju ozbiljna kršenja prava – i djeteta u krizi i druge djece u razredu.
Prvo, znanstveno je problematično, a profesionalno neodgovorno, svesti složene psihičke i razvojne teškoće djeteta s više netretiranih komorbiditeta na jedno jedino objašnjenje – navodnu rodnu neusklađenost. Suvremena klinička literatura jasno upozorava da se rodna nelagoda kod djece često pojavljuje zajedno s anksioznošću, depresijom, neurodivergentnošću, traumom ili socijalnom osjetljivošću te da se bez njihove obrade ne može govoriti o uzroku, a kamoli o „rješenju“. U tom smislu, psiholog koji djetetu poručuje da će „sve proći“ ako promijeni identitet ne postupa u skladu sa znanstvenim spoznajama, nego nameće unaprijed zadani narativ.
Jednako je problematično korištenje tvrdnje da će se dijete ubiti ako mu se ne dopusti tranzicija. Takva tvrdnja nema znanstvenu podlogu i ne predstavlja kliničku procjenu, nego emocionalni pritisak. Relevantna istraživanja pokazuju da je suicidnost kod mladih povezana s općim psihičkim poteškoćama i komorbiditetima, a ne s time koristi li dijete određeno ime ili zamjenice. Ucjenjivanje roditelja strahom od samoubojstva predstavlja ozbiljno kršenje profesionalne etike i dodatno destabilizira i dijete i obitelj.
S pravnog gledišta, ključno je naglasiti da psiholog nema ovlast postavljati dijagnozu rodne disforije niti inicirati postupke koji imaju dugoročne identitetske i socijalne posljedice. U hrvatskom sustavu takve odluke ne mogu se donositi bez dijagnoze nadležnog liječnika psihijatra, bez interdisciplinarne obrade i bez aktivnog sudjelovanja roditelja kao zakonskih zastupnika djeteta. Kada se na temelju psihološkog mišljenja, bez medicinske dijagnoze i bez ikakvog pravnog rješenja, školi šalje „nalog“ za socijalnu tranziciju, riječ je o prekoračenju ovlasti i postupanju bez pravne osnove.
Time se istodobno krše temeljna roditeljska prava druge djece. Ustav Republike Hrvatske jamči da roditelji imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju djece. To pravo ne prestaje na ulazu u školu. Kada se od djece traži da koriste novo ime i zamjenice koje impliciraju prihvaćanje određene interpretacije spola i identiteta, djecu se uvodi u vrijednosno i antropološko pitanje koje nije dio državnog kurikuluma niti znanstveno razriješen konsenzus. Zakon o odgoju i obrazovanju jasno propisuje da se odgojne vrijednosti moraju promicati u skladu s pravom roditelja na odlučivanje te da javni školski sustav mora biti neutralan i uravnotežen. Nametanje obveze afirmacije socijalne tranzicije upravo je suprotno toj obvezi.
Problematično je i to što se druga djeca i njihovi roditelji stavljaju pred gotov čin. Roditelji o zahtjevu ne saznaju službenim putem, ne traži se njihova suglasnost, niti im se daje mogućnost izjašnjavanja. Time se krši i osnovno načelo zakonitog postupanja prema kojem se o pravima i interesima djece i roditelja ne može odlučivati bez njihova sudjelovanja. Dijete nije dužno, a roditelj nije obvezan, prihvatiti da njihovo dijete sudjeluje u tuđem identitetskom procesu, osobito kada on nije zakonski uređen niti medicinski potvrđen.
Važno je naglasiti da ovakvo postupanje šteti i samom djetetu s navodnom disforijom. Socijalna tranzicija nije neutralna intervencija. Ona može učvrstiti određeni identitetski smjer u razdoblju kada je dječji identitet izrazito nestabilan i podložan vanjskim utjecajima. Brojni klinički stručnjaci upozoravaju da rana afirmacija bez rješavanja komorbiditeta može povećati rizik kasnijih medicinskih intervencija i otežati povratak ako se disforični osjećaji spontano povuku, što se kod značajnog broja djece i događa. U tom smislu, ono što se predstavlja kao „zaštita“ može postati oblik institucionalne štete.
Roditelj djeteta od kojeg se traži da provodi afirmaciju ima pravo i dužnost reagirati. Roditelj se može pozvati na svoje ustavno pravo odlučivanja o odgoju djeteta, na obvezu škole da djeluje neutralno i u skladu s državnim kurikulumom, te na činjenicu da se od njegova djeteta ne može zahtijevati sudjelovanje u vrijednosnim praksama koje nisu zakonski propisane niti razvojno primjerene. Roditelj ima pravo zatražiti pisano obrazloženje, pravnu osnovu i dokumentaciju na temelju koje se takav zahtjev upućuje, kao i jasno reći da njegovo dijete u tome neće sudjelovati.
Takvo postupanje nije diskriminacija, niti uskraćivanje tuđih prava. To je legitimna zaštita vlastitog djeteta i poštovanje zakona. U sustavu koji ozbiljno shvaća djecu, odluke se donose na temelju znanosti, prava i odgovorne suradnje s roditeljima. Sve drugo predstavlja opasan presedan – ne samo za pojedinačan slučaj, nego za svu djecu koja imaju pravo na sigurno, neutralno i razvojno primjereno odgojno okruženje.
Slučaj 3.: Granice profesionalne odgovornosti u radu s djecom
Opis
U više odgojno-obrazovnih ustanova pojavljuju se primjeri u kojima ponašanje i javna samoprezentacija pojedinih odgojno-obrazovnih djelatnika prelaze granice profesionalne neutralnosti i primjerenosti radu s djecom. U jednom slučaju riječ je o odgojitelju u dječjem vrtiću koji se javno deklarira kao biseksualac te na javno dostupnim profilima objavljuje fotografije u drag queen prezentaciji. U svakodnevnom radu s djecom nosi obuću i dodatke koji su izrazito spolno kodirani, a na dječje pitanje o tome zašto nosi „ženske papuče“ odgovara da voli nositi žensku obuću.
U drugom slučaju, učitelj u osnovnoj školi javno je deklarirani homoseksualac, a na internetu je lako dostupan glazbeni spot u kojem sudjeluje u seksualno eksplicitnom zagrljaju i francuskom poljupcu s drugim muškarcem. Taj sadržaj nije skriven, nije namijenjen odrasloj publici i dostupan je učenicima.
U trećem slučaju radi se o nastavniku osnovne škole čiji su javni profili ispunjeni brojnim drag queen prezentacijama, uključujući vulgarne i seksualizirane prikaze. Četvrti slučaj je prijava roditelja da učitelj nižih razreda dolazi u školu našminkan, s izrazito ženstvenim dodacima te namjerno govori u falsetu, jasno afektirajući ženski način govora. Također, isti učitelj sudjeluje u plesnoj skupini sastavljenoj od žena te na javno dostupnim snimkama pleše u izrazito ženstvenom plesnom izrazu. Snimke prikazuju plesnu izvedbu u kojoj nastavnik preuzima žensku plesnu ulogu i estetiku.
Roditelji u svim navedenim slučajevima ne problematiziraju privatni život ili osobnu orijentaciju odraslih osoba, nego činjenicu da se djeca – osobito djeca rane i osnovnoškolske dobi – izlažu zbunjujućim, seksualiziranim i razvojno neprimjerenim porukama kroz ponašanje osoba koje se nalaze u autoritativnoj, odgojnoj ulozi.
Odgovor
U svim navedenim slučajevima ključno je jasno razlučiti dvije stvari koje se često namjerno miješaju: osobni identitet odrasle osobe i profesionalne granice u radu s djecom. Zakon, kao i razvojna znanost, ne bave se time tko je netko privatno, nego kako se netko ponaša u ulozi odgojitelja ili učitelja prema djeci koja su po svojoj naravi ranjiva, sugestibilna i u fazi intenzivnog razvoja identiteta.
Odgojno-obrazovni prostor mora biti razvojno siguran, neutralan i oslobođen seksualizacije. Djeca, osobito u vrtićkoj i ranoj osnovnoškolskoj dobi, nemaju kognitivni kapacitet za razumijevanje kompleksnih pitanja spolnog identiteta, seksualne orijentacije ili rodne ekspresije. Kada se odrasla osoba u autoritetu pred djecom namjerno prezentira na način koji naglašava spolnu ili rodnu nekonformnost, dijete se stavlja u situaciju zbunjenosti i prisilnog suočavanja s temama koje nadilaze njegovu dob i razvojnu zrelost.
Ustav Republike Hrvatske jamči roditeljima pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju djece. To pravo uključuje i odlučivanje o tome kada, kako i u kojem kontekstu će se djetetu približavati teme povezane sa spolnošću, identitetom i intimnošću. Škola i vrtić nemaju ovlast samostalno uvoditi takve teme kroz ponašanje zaposlenika, osobito bez znanja i pristanka roditelja.
Zakon o odgoju i obrazovanju, kao i Zakon o predškolskom odgoju, jasno propisuju da odgojno-obrazovni rad mora biti razvojno primjeren te da ustanova dopunjuje, a ne zamjenjuje obiteljski odgoj. Nadalje, propisuje se obveza neutralnosti i uravnoteženosti javnog školskog sustava. Neutralnost znači da se osobne životne prakse, estetski izbori i identitetske ekspresije odraslih ne nameću djeci u odgojnom procesu, osobito kada nose snažnu spolnu ili seksualnu simboliku.
Posebno je važno naglasiti da javno dostupni seksualizirani sadržaji zaposlenika predstavljaju ozbiljan problem u kontekstu rada s djecom. Ne zato što odrasli nemaju pravo na privatni život, nego zato što učitelj ili odgojitelj ima povećanu odgovornost za javni dojam koji ostavlja i za poruke koje djeca mogu percipirati. Kada su takvi sadržaji lako dostupni učenicima, dolazi do narušavanja profesionalne granice i povjerenja koje je nužno za sigurno obrazovno okruženje.
Roditelji u ovakvim slučajevima imaju puno pravo reagirati. Imaju pravo tražiti od ustanove da zaštiti razvojnu primjerenost okruženja u kojem njihovo dijete boravi, pravo zahtijevati poštovanje profesionalnih standarda ponašanja zaposlenika te pravo jasno reći da njihovo dijete ne smije biti izloženo seksualiziranim ili zbunjujućim porukama kroz ponašanje odraslih u autoritetu.
U tom kontekstu, legitimno je postaviti i pitanje kriterija prema kojima društvo procjenjuje tko je uopće prikladan za rad s djecom. Pri razmatranju sposobnosti za rad s djecom nužno je
uvažiti znanstvene spoznaje o samoregulaciji ponašanja, inhibiciji impulsa i profesionalnoj suzdržanosti. Određeni obrasci javne samoprezentacije i ponašanja mogu upućivati na smanjenu sposobnost razlučivanja privatnog i profesionalnog prostora, što je osobito važno u radu s djecom koja su po svojoj naravi ranjiva i sugestibilna. Društvo je do nedavno primjenjivalo vrlo stroge kriterije vidljive neutralnosti i samokontrole čak i u profesijama poput policije, gdje vidljive tetovaže nisu bile dopuštene upravo radi očuvanja autoriteta i povjerenja. Razumno je stoga postaviti pitanje koji se kriteriji danas primjenjuju u procjeni prikladnosti za rad s najosjetljivijim članovima društva – djecom – i jesu li ti kriteriji uistinu usmjereni na njihovu dobrobit.
Dijete ima pravo na sigurno, stabilno i predvidivo okruženje u kojem se njegov razvoj odvija bez dodatnog emocionalnog i identitetskog opterećenja. Svatko ima pravo na privatni život, ali određeni osobni odabiri i stilovi života nužno nose i profesionalne posljedice onda kada je u pitanju zaštita onih najranjivijih – djece.