Prvi dio: Tko je napisao Standarde i na čemu počivaju
WHO/BZgA Standardi spolnog odgoja u Europi objavljeni su 2010. godine i od tada se ubrajaju među najutjecajnije međunarodne dokumente u tom području. Na njih se pozivaju međunarodne organizacije, ministarstva obrazovanja, javnozdravstvene ustanove i autori školskih kurikuluma. Postavke iz njih ulaze u vrtiće, škole, edukacije učitelja i javne obrazovne politike.
Dokument koji je stigao i u Hrvatsku
Agencija za odgoj i obrazovanje objavila je hrvatski prijevod pod naslovom Standardi spolnog odgoja u Europi – Okvir za kreatore političkih odluka, obrazovne i zdravstvene institucije i stručnjake, pa je dokument jedno vrijeme stajao na službenim mrežnim stranicama Agencije. Kasnije je s tih stranica uklonjen bez obrazloženja razloga.
Na polazištima toga dokumenta izrađen je kurikulum izvannastavnog predmeta Zdravstveni odgoj i obrazovanje Grada Rijeke. Udruga Članak 64. detaljno je analizirala njegov sadržaj i u njemu pronašla brojne elemente seksualizacije djece, uvođenja rodne ideologije, relativiziranja biološkog spola te oblikovanja dječjih stavova prema seksualnosti kroz unaprijed zadani vrijednosni okvir. Naše analize riječkog kurikuluma dostupne su na poveznici:
https://clanak64.hr/category/ideoloski-kurikul-cse-u-hrvatskoj
Isti se model uvodi i drugdje u Europi. U Francuskoj je zahvatio i katoličke škole, pa je udruga Les Mamans Louves 2024. naručila opsežnu analizu izvornog dokumenta pod naslovom Standards for Sexuality Education in Europe: Scientific Basis, Really?. Izradio ju je Thibault Kerlirzin. U ovom serijalu prenosimo njezine ključne nalaze, provjerene u samim Standardima.
Što Standardi traže za djecu od nulte do četvrte godine?
Dijete je, stoji u Standardima, seksualno biće od rođenja. Spolni odgoj zato, prema petom načelu dokumenta, počinje rođenjem.
Dobne tablice u drugom dijelu dokumenta razrađuju što to znači u praksi. Za skupinu od nulte do četvrte godine među glavnim temama koje odgojitelj treba obraditi stoje uživanje i užitak pri dodirivanju vlastitog tijela, ranodjetinja masturbacija te otkrivanje vlastitih spolnih organa. Kao dodatna tema navedeno je pravo djeteta na istraživanje golotinje i tijela. Među stavovima koje kod djeteta treba razviti stoji znatiželja prema vlastitom i tuđem tijelu.
Takav okvir seksualnost pripisuje najranijem djetinjstvu i postavlja je u kontinuitet sa seksualnošću odraslih. Pitanje je odakle dolazi.
Skupina koja je dokument napisala
Zahvale na sedmoj stranici Standarda navode devetnaest stručnjaka iz devet zapadnoeuropskih zemalja.
Doortje Braeken i Ada Dortch došle su iz Međunarodne federacije za planirano roditeljstvo (IPPF). Erika Frans predstavljala je belgijsku Sensou, Ineke van der Vlugt nizozemski Rutgers Nisso Group, a obje su te organizacije članice mreže IPPF. Ekua Yankah došla je iz UNESCO-a. Dan Apter i Raisa Cacciatore vodili su Kliniku za spolno zdravlje pri Väestöliittou, finskoj članici IPPF-a, a Marina Costa organizaciju PLANeS, švicarsku članicu iste mreže. Postupak je pokrenula Gunta Lazdane iz Regionalnog ureda Svjetske zdravstvene organizacije za Europu.
Skupinu je, dakle, u velikoj mjeri činilo osoblje jedne međunarodne organizacije i njezinih nacionalnih ogranaka. Dokument koji je iz toga proizašao danas se u europskim ministarstvima čita kao neovisan stručni standard.
Popis literature: 22 od 29 izvora iz istog kruga
Bibliografija Standarda proteže se od 51. do 61. stranice i podijeljena je u četiri dijela: reference, znanstvena literatura o psihoseksualnom razvoju djece, kurikulumi i obrazovne knjige te mrežne stranice. Prvi dio nosi opći autoritet dokumenta, a drugi je onaj iz kojeg izrastaju dobne tablice.
Popis referenci sadrži 29 jedinica. Prema Kerlirzinovoj analizi, šest ih dolazi izravno od IPPF-a, četiri iz sustava Ujedinjenih naroda, od čega tri iz UNESCO-a, šest od same Svjetske zdravstvene organizacije, a šest od organizacija iste orijentacije, među kojima su Sensoa, izdavač BZgA koji citira sam sebe, Population Council, Rutgers i Svjetsko udruženje za spolno zdravlje.
Zbroj tih stavki iznosi 22 od 29 jedinica. Preostalih sedam čini sve ono što dolazi izvan toga kruga.
Popis koji u tolikoj mjeri upućuje sam na sebe funkcionira kao zatvoren krug potvrđivanja. Organizacija objavljuje dokument, u njemu citira vlastite publikacije i publikacije svojih partnera, a nastali tekst zatim služi kao vanjski autoritet kojim se opravdavaju obrazovne politike u državama članicama.
Odakle dolaze dobne tablice
Poglavlje o psihoseksualnom razvoju djece objašnjava zašto spolni odgoj treba početi rano i zašto se određene teme uvode u određenoj dobi. Iz njega izravno proizlaze dobne tablice.
Na 22. stranici Standardi navode na čemu to poglavlje počiva. Prikaze psihoseksualnog razvoja ustupile su dvije organizacije: belgijska Sensoa i nizozemska Rutgers Nisso Groep. U bilješci uz tu rečenicu navedeni su izvori Rutgers Nisso Groep (2008) te Frans E. i Franck T. (2010).
Erika Frans time zauzima dvostruku ulogu. Suautorica je Standarda kao članica ekspertne skupine i istodobno autorica jednog od dvaju prikaza na kojima počiva poglavlje o dječjem spolnom razvoju.
Prikaz razvoja djeteta, na kojem stoji cjelokupno dobno razvrstavanje sadržaja spolnog odgoja za europske škole, dolazi tako od dviju organizacija za spolno zdravlje iz iste mreže koja je dokument naručila i napisala.
Ono čega u dokumentu nema
Izvori navedeni u popisu referenci razvrstavaju se u tri skupine.
Prvu čine deskriptivna istraživanja, koja opisuju postojeće stanje: dob stupanja u spolne odnose, učestalost spolno prenosivih infekcija ili trudnoća. Takva istraživanja imaju vrijednost za razumijevanje populacije, dok pitanje razvojne primjerenosti sadržaja za pojedinu dob ostavljaju otvorenim.
Drugu čine evaluacijska istraživanja programa spolnog odgoja, koja procjenjuju povećavaju li programi znanje, mijenjaju li stavove i utječu li na ponašanje sudionika. Najcitiraniji autor u toj skupini je Douglas Kirby. Kasniji sustavni pregled Weeda i Ericksena ukazao je na ozbiljne metodološke nedostatke velikog broja tih istraživanja: visok rizik pristranosti, veliku heterogenost studija i činjenicu da se pozitivni učinci uglavnom svode na povećanje znanja ili promjenu stavova. Dokazi o utjecaju na odgodu prvoga spolnog odnosa, broj partnera, neželjene trudnoće i spolno prenosive infekcije ostaju slabi i nedosljedni.
Treću čine programski i normativni dokumenti, stručni priručnici te publikacije međunarodnih organizacija koje desetljećima razvijaju model cjelovitog spolnog odgoja. Ti dokumenti određuju kako bi spolni odgoj trebao izgledati i koje sadržaje treba uključivati, a pitanje razvoja djeteta ostaje izvan njihova predmeta.
Dokument koji propisuje sadržaje po dobnim skupinama trebao bi počivati na četiri razine, poredane tako da prva utemeljuje ostale:
- razvojna biologija, razvojna neuroznanost, pedijatrija i razvojna psihologija utvrđuju kako se dijete razvija i time postavljaju granicu razvojne primjerenosti;
- deskriptivna istraživanja opisuju što se u populaciji događa;
- evaluacijska istraživanja procjenjuju kakve učinke imaju pojedini obrazovni programi;
- programski dokumenti određuju kako bi spolni odgoj trebao izgledati.
Druga, treća i četvrta razina odgovaraju trima skupinama koje u popisu doista nalazimo. Prva razina, ona koja bi trebala odrediti što je dijete određene dobi sposobno primiti i na kojoj bi trebale počivati sve ostale, u dokumentu nema težinu koja bi opravdala dobno razvrstavanje sadržaja.
Ostaje pitanje na kojem stoji ili pada cijeli dokument: na temelju kojih su razvojno-znanstvenih dokaza oblikovane dobne tablice koje za djecu od nulte godine nadalje propisuju sadržaje spolnog odgoja?
Imena iza literature o dječjem spolnom razvoju
Popis literature na kojem počivaju dobne tablice okuplja imena iz seksologije i seksualne pedagogije druge polovice dvadesetog stoljeća. Dio tih autora bavio se dječjom seksualnošću u okviru u kojem granica prema seksualnosti odraslih postaje propusna. Pisali su o dječjem seksualnom pristanku, o „međugeneracijskoj intimnosti”, o seksualnim odnosima odraslih i djece koje su prikazivali kao dobrovoljne, a ponegdje su zagovarali i promjenu zakonskih granica koje takve odnose zabranjuju.
U nastavku donosimo njihove objavljene radove i javno iznesene stavove. Razlikujemo dvije skupine: autore čiji radovi stoje u samim Standardima i autore iz okolne mreže, povezane s njima preko zajedničkih zbornika, uredništava, nagrada i ustanova. Kod druge skupine navodimo koja je točno poveznica.
Autori navedeni u Standardima
Günter Schmidt: „uspješni pedofilski odnosi” i zahtjev za ukidanje kažnjivosti
Njemački seksolog Günter Schmidt jedan je od trojice autora citiranih u bilješci 27 Standarda, u dijelu posvećenom pojmu „intimnog građanstva”. Njegovi radovi stoje i u popisu literature o psihoseksualnom razvoju djece.
Dječjom se seksualnošću bavio od 1970-ih, zajedno sa seksologom Volkmarom Siguschom. U tekstovima iz toga razdoblja zastupali su stajalište da prikazivanje seksualnih sadržaja djeci samo po sebi prolazi bez štete. Povjesničarka Dagmar Herzog opisuje kako su njih dvojica tvrdila da se pornografija koja seksualnost prikazuje kao ugodnu društvenu aktivnost može bez zabrinutosti davati djeci i adolescentima (Herzog, 2011).
Posebno mjesto zauzima Schmidtov predgovor zborniku Male Intergenerational Intimacy: Historical, Socio-Psychological, and Legal Perspectives iz 1990. godine. U njemu govori o „uspješnim pedofilskim odnosima” koji, prema njegovim riječima, mogu pomagati i ohrabrivati dijete. Opisuje emocionalno zapostavljenu, usamljenu i društveno izoliranu djecu koja u ljubavi odrasle osobe traže utočište i takav odnos mogu doživjeti kao izrazito njegujući. U istom tekstu tvrdi da dob osobe i razlika u godinama između partnera pružaju nedostatnu osnovu za zakonsku zabranu takvih odnosa. Zalaže se za procjenu svakoga slučaja zasebno, a opću kažnjivost pedofilskih radnji opisuje kao oblik diskriminacije i progona manjine koji bi trebalo ukinuti.
Godine 2002. objavio je u časopisu Archives of Sexual Behavior članak The Dilemma of the Male Pedophile, u kojem piše kako muškarac sa seksualnim interesom prema djeci zaslužuje poštovanje umjesto prezira. U istom je svesku sudjelovao i u raspravi tekstom Reply: Is There Nothing Special About Adult–Child Sex?
Erika Frans: suautorica Standarda i autorica materijala za djecu od tri godine
Erika Frans jedini je slučaj u kojem se ista osoba pojavljuje na dva mjesta odjednom. Navedena je u Zahvalama Standarda kao članica ekspertne skupine koja je dokument napisala, a njezin rad s Trui Franck jedan je od dvaju prikaza na kojima počiva poglavlje o psihoseksualnom razvoju djece, dakle podloga dobnih tablica.
Za belgijsku Sensou, članicu mreže IPPF, izradila je obrazovni priručnik Ik zag 2 beren (Vidjela sam dva medvjeda). Priručnik ima 263 stranice i namijenjen je radu s djecom u dobi od 3 do 11 godina. Sadrži radne listove i ilustracije s eksplicitnom golotinjom, prikaze genitalija pubertetski razvijenih osoba te inscenirane seksualne odnose među figurama medvjeda.
Djeci se postavljaju pitanja o homoseksualnim i lezbijskim odnosima, prosječnom broju seksualnih partnera, značenju pojmova heteroseksualno, homoseksualno, lezbijsko i biseksualno te tvrdnji: „Mladi i stari, svi to rade. Postoji samo jedno pravilo: oboje to morate željeti.” Zatim se od djece traži da slažu različite parove i osmišljavaju priče o njima. Drugi dio materijala sadrži pitanja o orgazmu muškarca i žene, erekciji, vlaženju rodnice, povećanju klitorisa te načinima postizanja orgazma milovanjem, lizanjem i spolnim odnosom. Djecu se pita poznaju li druge izraze za orgazam, što nekoga čini „dobrim ljubavnikom” i kakav bi savjet dali (Kerlirzin, 2024).
Takav sadržaj seže daleko izvan anatomije, reprodukcije, privatnosti, zaštite tijela i prevencije zlostavljanja. Kad odrasla osoba trogodišnjem djetetu prikazuje seksualne prakse odraslih, ona bira sadržaj, određuje trenutak izlaganja, usmjerava dječju pozornost prema genitalnim osjetima i seksualnom uzbuđenju te pritom djeluje iz položaja autoriteta. Dijete te dobi tek treba razviti sposobnost razumijevanja značenja orgazma, oralnog seksa, broja seksualnih partnera ili kvaliteta „dobrog ljubavnika”, a jednako mu nedostaje i mogućnost informiranog pristanka na takvo izlaganje.
Istraživanja izloženosti djece i adolescenata seksualno eksplicitnim sadržajima povezuju takvu izloženost s problematičnim seksualiziranim ponašanjem, ranijim započinjanjem seksualnih aktivnosti, rizičnijim seksualnim ponašanjem, promjenama seksualnih stavova i većom prihvatljivošću seksualne agresije (Mori i sur., 2023; Pathmendra i sur., 2023; Paulus i sur., 2024).
Osoba koja je izradila takav materijal sudjelovala je u pisanju dokumenta koji europskim ministarstvima služi kao mjerilo razvojne primjerenosti.
Theo Sandfort: „seksualno izražena prijateljstva”
Publikaciju koju Standardi navode među izvorima za razumijevanje dječje seksualnosti uredio je nizozemski socijalni psiholog i seksolog Theo Sandfort zajedno s Johnom Rademakersom, pod naslovom Childhood Sexuality: Normal Sexual Behavior and Development (2000).
Njegov je raniji rad bio usmjeren na seksualne odnose odraslih muškaraca i maloljetnih dječaka. U knjizi The Sexual Aspect of Paedophile Relations: The Experience of Twenty-Five Boys (1982) prikazao je iskustva 25 dječaka uključenih u seksualne odnose s odraslim muškarcima. Uzorak je okupio preko nizozemske pedofilske radne skupine, čime je istraživanje od početka bilo usmjereno na odnose koje su i sudionici i odrasli muškarci predstavljali kao dobrovoljne i pozitivne. Dječake je ispitivao o osjećajima tijekom odnosa, seksualnom zadovoljstvu i doživljaju odraslog partnera. Na temelju njihovih iskaza zaključio je da su pojedini dječaci odnose doživljavali pozitivno i da pojam žrtve odgovara samo dijelu takvih iskustava.
Ovdje se prvi put jasno vidi obrazac koji će se ponoviti kod većine autora u ovom pregledu. Dječji iskaz o neposrednom zadovoljstvu postaje središnji kriterij procjene odnosa, dok razvojna neravnopravnost, ovisnost djeteta o odrasloj osobi, autoritet odrasle osobe, mogućnost manipulacije i dugoročne posljedice ostaju na margini analize.
U kasnijoj knjizi Boys on Their Contacts with Men: A Study of Sexually Expressed Friendships (1987) odnose odraslih muškaraca i dječaka naziva „seksualno izraženim prijateljstvima” i smješta ih u okvir prijateljstva, uzajamnosti i emocionalne bliskosti. U radu Pedophile Relationships in the Netherlands: Alternative Lifestyle for Children? (1983) već sam naslov otvara pitanje mogu li takvi odnosi biti alternativni životni stil za djecu.
Njegova su istraživanja izazvala snažne metodološke kritike: selekcijska pristranost uzorka, regrutiranje sudionika preko pedofilskih mreža, oslanjanje na kratkoročne samoiskaze dječaka te izvođenje širih zaključaka iz skupine koja je slabo predstavljala djecu izložena seksualnim odnosima s odraslima u općoj populaciji. Posebno je istaknuta opasnost da se odsutnost neposredno prijavljenih negativnih osjećaja protumači kao dokaz odsutnosti štete (Mrazek, 1985; Finkelhor, 1991).
Sandfort je zajedno s Edwardom Brongersmom i Alexom van Naerssenom uredio i zbornik Male Intergenerational Intimacy (1990), onaj isti za koji je predgovor napisao Günter Schmidt.
Ernest Bornemann: „pedoseksualni kontakti” i istraživanja bez znanja roditelja
Iz djela austrijskog antropologa, seksologa i psihoanalitičara Ernesta Bornemanna Reifungsphasen der Kindheit. Sexuelle Entwicklungspsychologie (Beč, 1981) Standardi prenose ulomak iz poglavlja o osmoj godini kao kraju djetinjstva.
Bornemann je dječju seksualnost prikazivao kao pojavu gotovo usporedivu sa seksualnošću odraslih. Tvrdio je da su razlike između djece i odraslih vrlo male i da se njihov seksualni život u području mentalnih aktivnosti i fantazija može promatrati kao gotovo istovjetan. Koncept seksualnog života proširivao je i na prenatalno razdoblje. Postojanje dječje seksualnosti postavljao je kao neupitnu polaznu točku, a njezino je osporavanje nazivao „vrhuncem apsurda”.
Godine 1988. zastupao je stajalište da „pedoseksualni” kontakti, definirani kao fizički i psihološki nenasilne seksualne radnje između odrasle osobe i djeteta, mogu proteći bez negativnih posljedica za dijete. Procjenu štetnosti time je vezao ponajprije uz prisutnost izravne sile i neposredno uočljivih posljedica.
Njegova su istraživanja dječje seksualnosti uključivala prikupljanje podataka bez znanja roditelja. Thomas O’Carroll, bivši predsjednik britanske organizacije Paedophile Information Exchange, Bornemannov je rad navodio kao važan doprinos zagovornicima pedofilije upravo zbog tih podataka (Kerlirzin, 2024).
Thore Langfeldt: Radna skupina za pedofiliju
Norveški psiholog i seksolog Thore Langfeldt zastupljen je u Standardima radom Early Childhood and Juvenile Sexuality, Development and Problems, objavljenim u sedmom svesku Handbook of Sexology (1990). Poglavlje Sexual Development in Children objavio je i u zborniku Adult Sexual Interest in Children (1981), u kojem je izašao i Plummerov tekst.
Tijekom 1970-ih Langfeldt je djelovao u norveškoj Radnoj skupini za pedofiliju, koja je sudjelovala u tadašnjoj javnoj raspravi o prihvatljivosti seksualnih odnosa odraslih i djece i promicala promjenu društvenoga i pravnog odnosa prema takvim kontaktima. U tekstovima i javnim istupima iz toga razdoblja zastupao je mogućnost da dijete seksualni odnos s odraslom osobom doživi pozitivno, s naglaskom na odsutnosti prisile i na djetetovu neposrednom opisu iskustva (Kerlirzin, 2024).
Dječju je seksualnost prikazivao kao zasebno područje razvoja kojemu odrasli trebaju dati prostor za izražavanje i istraživanje. Njegovi tekstovi o ranom seksualnom razvoju, seksualnoj igri i dječjim seksualnim pravima pridonijeli su pristupu u kojem dječja tjelesna znatiželja i razvojna ponašanja ulaze u okvir seksualnosti odraslih. Naslovnica njegove knjige iz 1986. prikazivala je dvoje nage djece.
Godine 2010. Langfeldt je nastupio kao terapeut i branitelj Erika Andersena, švedskog počinitelja poznatog pod nadimkom Džepni čovjek, optuženog za seksualno zlostavljanje više stotina djece počevši od 1976. godine (Kerlirzin, 2024).
Channah Zwiep: oralni seks u slikovnici za djecu od 4 do 8 godina
Među izvorima za pristup spolnom razvoju djece u ranom djetinjstvu Standardi navode publikaciju nizozemske pedagoginje i razvojne psihologinje Channah Zwiep Kinderen en seksualiteit. Pedagogische begeleiding in de kinderopvang (Djeca i seksualnost. Pedagoško vođenje u dječjoj skrbi).
Više od trideset godina djelovala je u nizozemskoj organizaciji Kind & Zo, specijaliziranoj za spolni razvoj i odgoj djece, gdje je razvijala materijale za roditelje, odgojitelje i škole te sudjelovala u edukaciji stručnjaka koji rade s djecom.
Njezina slikovnica Wat is seks? (Što je seks?) bila je namijenjena djeci u dobi od 4 do 8 godina, njihovim roditeljima, bakama i djedovima, odgojiteljima i učiteljima. Na jednoj od stranica djeci se prikazuje i objašnjava oralni seks: ilustracija prikazuje ženu koja jezikom dodiruje penis odraslog muškarca, a popratni tekst objašnjava kako se penis ili vagina mogu dodirivati ustima, lizati ili sisati kao dio seksualnog ponašanja odraslih. U istom se poglavlju djecu potiče da obrate pozornost na osjećaje koje izaziva dodir različitih dijelova tijela, uključujući takozvana „mekana mjesta”, pri čemu se opis tjelesnih osjeta povezuje s objašnjenjima seksualnih radnji odraslih (Kerlirzin, 2024).
Ken Plummer: intimno građanstvo
Britanski sociolog Ken Plummer treći je autor citiran u bilješci 27 Standarda, uz Schmidta i Jeffreyja Weeksa. Standardi navode njegov rad The square of intimate citizenship. Some preliminary proposals (Područje intimnog građanstva: nekoliko preliminarnih prijedloga).
Uz taj rad, Plummer je tijekom karijere objavio niz tekstova o zakonskim i društvenim granicama seksualnih odnosa između odraslih i djece. Među njima su poglavlja Images of Paedophilia (1979), Self-Help Groups for Sexual Minorities: The Case of the Paedophile (1980), Paedophilia: Constructing a Sociological Baseline (1981) te The Paedophile’s Progress: A View from Below (1981). U njima razmatra mogućnost drukčijeg društvenog i pravnog pristupa takvim odnosima i kritizira tadašnje društvene reakcije prema toj skupini.
Kerlirzinova analiza navodi i njegovu povezanost s britanskom organizacijom Paedophile Information Exchange (PIE), koja se zalagala za promjenu zakonskih granica seksualnih odnosa između odraslih i maloljetnika.
Cees J. Straver: skrbnik Brongersmina arhiva
Standardi među izvorima o psihoseksualnom razvoju djece navode zajednički rad Peggy T. Cohen-Kettenis, A. Koosa Sloba i Ceesa J. Stravera. Straver je bio liječnik, pravnik i ravnatelj Nizozemskog instituta za seksološka istraživanja.
Nizozemski pravnik i političar Edward Brongersma, koji je desetljećima javno zagovarao promjenu pravnog odnosa prema seksualnim odnosima odraslih muškaraca i dječaka, imenovao ga je jednim od dvojice skrbnika arhiva svoje zaklade. Drugi je bio pedijatar Frans Wafelbakker. Arhiv je sadržavao stotine tisuća homoerotskih fotografija, uključujući velik broj prikaza mladih osoba, te oko 500 osobnih seksualnih povijesti u kojima su često opisivani odnosi odraslih muškaraca s dječacima.
Straver i Wafelbakker objavili su 7. rujna 1994. u dnevniku NRC Handelsblad zajednički tekst pod naslovom Wetsvoorstel kinderporno raakt te veel aan familiesfeer, u kojem su tvrdili da tadašnji prijedlog zakona o dječjoj pornografiji previše zadire u obiteljsku sferu.
Nakon Brongersmine smrti dvojica skrbnika odlučila su uništiti fotografije i osobne povijesti kako bi postupila po novom nizozemskom zakonu o dječjoj pornografiji. Tome se usprotivio treći član uprave, psiholog Lex van Naerssen, koji je smijenjen i potom sudski osporio smjenu. Policija je arhiv zaplijenila 1999. i 2001. godine.
Početkom 2000-ih osobne seksualne povijesti i vizualna građa prešle su pod upravu Nizozemskog instituta za socijalno-seksološka istraživanja, ustanove povezane s organizacijom Rutgers, dok knjižnicu i arhiv drži Međunarodni institut za socijalnu povijest u Amsterdamu. Zaklada je nastavila djelovati kao fond za financiranje znanstvenih istraživanja seksualnosti.
Suautorstvo Peggy Cohen-Kettenis i Koosa Sloba u citiranom radu ostaje odvojeno pitanje; dokumentirana se poveznica odnosi na Stravera.
Kinseyjev institut i tradicija iz koje literatura dolazi
Knjiga The Sex Atlas njemačko-američkog seksologa Erwina J. Haeberlea u Standardima služi kao podloga za razumijevanje ljudske seksualnosti i psihoseksualnog razvoja. Haeberleov životopis pokazuje odakle ta podloga dolazi. Doktorirao je 1977. na Institutu za napredne studije ljudske seksualnosti u San Franciscu i ondje bio profesor do 1988., a od 1982. do 1984. bio je istraživački suradnik Kinseyjeva instituta.
Kinseyjevo nasljeđe u ovom kontekstu ima točno određeno mjesto. U djelu Sexual Behavior in the Human Male iz 1948. objavljene su tablice navodnih seksualnih reakcija i „orgazama” više od 300 djece, uključujući dojenčad. Naknadno je utvrđeno da su podaci u tim tablicama zapisi odraslih muškaraca nastali tijekom višegodišnjeg seksualnog zlostavljanja djece. Riječ je o dokumentaciji zlostavljanja, a te su tablice desetljećima citirane kao dokaz da je dječja seksualnost razvijena od najranije dobi i u kontinuitetu sa seksualnošću odraslih.
Institut u San Franciscu pripadao je seksološkoj tradiciji koja je prihvatila ideje Wilhelma Reicha. Reich je seksualnu represiju smatrao temeljnim uzrokom psihičkih poremećaja, zagovarao rano seksualno oslobađanje djece i adolescenata i smatrao da društvene i moralne zabrane štete zdravom psihoseksualnom razvoju.
Suvremena razvojna biologija, razvojna neuroznanost i razvojna psihologija promatraju djetinjstvo suprotno. Sram, nelagoda, osjećaj privatnosti i zaštita vlastitoga tijela sastavni su dio normalnog razvoja i imaju ulogu u oblikovanju osobnih granica, zaštitnih ponašanja, sigurnih obrazaca privrženosti i samoregulacije. Razvojno zaštitne inhibicije funkcioniraju kao evolucijski oblikovani mehanizmi koji čuvaju sigurnost djeteta (Bowlby, 1969/1982; Kochanska i sur., 2002; Tangney i Dearing, 2002; Schore, 2001; Siegel, 2012).
Autori iz okolne mreže
Sljedeća četvorica u bibliografiji Standarda ne stoje. Oblikovali su, međutim, smjer seksualne pedagogije i seksologije iz kojega ta literatura izrasta, a s autorima navedenima u dokumentu povezani su preko zajedničkih zbornika, uredništava, nagrada i ustanova. Kod svakoga navodimo koja je točno poveznica.
Helmut Kentler: smještanje dječaka pedofilskim udomiteljima
Njemački psiholog i profesor Helmut Kentler ubraja se među najutjecajnije predstavnike njemačke seksualne pedagogije druge polovice 20. stoljeća, one iste struje koja je oblikovala europski model cjelovitog spolnog odgoja.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih javno je zastupao stav da seksualni odnosi između odraslih muškaraca i dječaka mogu imati pozitivan odgojni učinak ako se odvijaju u odnosu povjerenja i privrženosti. Roditelje je upozoravao da djeci trebaju omogućiti zadovoljenje seksualnih potreba kako ih ne bi ostavili „seksualno nerazvijenima” ili „seksualnim bogaljima”. Razlikovao je prisilne seksualne napade od seksualnih odnosa odraslih i djece koje je prikazivao kao dobrovoljne, a roditeljima je savjetovao suzdržanost od panike i od odlaska na policiju u slučaju takvih kontakata. Pisao je da dijete, kad je odrasla osoba bila „obzirna i nježna”, može i uživati u seksualnom kontaktu. U predgovoru knjizi Zeig mal! tvrdio je da seksualni odnosi odraslih i djece mogu imati pozitivne posljedice za razvoj djetetove osobnosti kad ih okolina ne diskriminira.
Svoje je ideje prenio i u praksu. Od kraja 1960-ih u Berlinu je sudjelovao u programu udomljavanja dječaka bez odgovarajuće roditeljske skrbi kod odraslih muškaraca za koje se znalo da imaju seksualni interes prema dječacima. Kentler je smatrao da upravo takvi muškarci mogu biti posebno motivirani pružiti djeci stabilan dom. Program je trajao desetljećima, uz znanje dijela socijalnih službi.
Neovisno povjerenstvo Sveučilišta u Hildesheimu, koje je istražilo takozvani Kentlerov eksperiment, zaključilo je 2020. da su djeca tijekom programa bila izložena dugotrajnom seksualnom zlostavljanju te da su institucije godinama zanemarivale ozbiljne rizike kojima su bila izložena. Izvješće opisuje sustavne propuste u radu socijalnih službi i potvrđuje da je eksperiment predstavljao teško kršenje prava djece.
Kentlerov slučaj pokazuje kamo teorije o dječjoj seksualnosti mogu dovesti kad iz akademskih rasprava prijeđu u praksu: do državno organiziranog smještanja djece osobama za koje je bio poznat seksualni interes prema maloljetnicima.
Edward Brongersma: snižavanje dobi seksualnog pristanka
Nizozemski pravnik, političar i dugogodišnji član Senata Edward Brongersma desetljećima je javno zagovarao promjenu društvenog i pravnog odnosa prema seksualnim odnosima odraslih muškaraca i dječaka te se zalagao za snižavanje zakonske dobne granice za seksualne odnose.
Stavove je razvio u djelima Paedophilia: The Historical Background, Sex en Straf (Seks i kazna), Over pedofielen en kinderlokkers (O pedofilima i zavodnicima djece) te u dvotomnom djelu Loving Boys. U njima je razlikovao seksualno nasilje nad djecom od odnosa odraslih muškaraca i dječaka koje je opisivao kao dobrovoljne, emocionalno uzajamne i potencijalno pozitivne, a zakonsku dob pristanka prikazivao je kao krutu granicu koja zaobilazi okolnosti pojedinog odnosa.
Poveznica sa Standardima ide dvostruko. Brongersma je s Theom Sandfortom, čiji rad stoji u bibliografiji, uredio zbornik Male Intergenerational Intimacy, za koji je predgovor napisao Günter Schmidt, autor citiran u bilješci 27. Uz to je Ceesa J. Stravera, suautora rada navedenog u istoj bibliografiji, osobno imenovao skrbnikom svoga arhiva.
John Money: odvajanje rodnog identiteta od biološkog spola
Američki psiholog i seksolog John Money tijekom je 1950-ih uveo u stručnu literaturu pojam rodne uloge, a poslije popularizirao pojam rodnog identiteta. Njegova teorija opisuje spolni identitet kao rezultat međudjelovanja tjelesnih obilježja, dodijeljenog spola, odgoja i društvene potvrde, pri čemu je ranoj socijalizaciji pridavao snagu koja može nadvladati biološki spol.
Ti su radovi izrasli iz kliničkih slučajeva osoba s poremećajima spolnog razvoja i iz medicinskih postupaka rane dodjele spola. Money je iz izdvojenih kliničkih slučajeva izveo opću teoriju o razdvajanju biološkog spola i rodnog identiteta.
Najpoznatijom potvrdom te teorije prikazivao je slučaj Davida Reimera, biološki muškog djeteta kojemu je penis teško oštećen tijekom medicinskog zahvata. Prema Moneyjevoj preporuci dijete je kirurški i hormonski usmjeravano prema ženskom spolu te odgajano kao djevojčica, a Money je slučaj objavljivao kao dokaz da se rodni identitet može oblikovati odgojem neovisno o biološkom spolu. Dugoročni je ishod pokazao suprotno: Reimer je odbacio ženski identitet, ponovno počeo živjeti kao muškarac i prošao zahvate radi povratka muških tjelesnih obilježja (Diamond i Sigmundson, 1997). Reimer i njegov brat opisali su i Moneyjeve susrete s njima, tijekom kojih su bili izlagani pornografskim sadržajima, pregledima genitalija te simuliranju seksualnih položaja (Colapinto, 2000).
Godine 1991. Money je u intervjuu za časopis Paidika: The Journal of Paedophilia govorio o seksualnom odnosu dječaka od deset ili dvanaest godina i odraslog muškarca. Izjavio je da bi takav odnos, procijeni li ga kao potpuno uzajaman i praćen snažnom međusobnom privrženošću, smatrao nepatološkim.
Poveznica sa Standardima ide preko dvoje autora iz njihove bibliografije. Moneyjev učenik Friedemann Pfäfflin surađivao je s Peggy Cohen-Kettenis, a Theo Sandfort primio je 2008. nagradu koja nosi Moneyjevo ime.
Standardi djeci od 9 do 12 godina izričito predstavljaju razliku između rodnog identiteta i biološkog spola. Taj okvir slijedi konceptualno razdvajanje koje je Money izveo iz izdvojenih kliničkih slučajeva i iz slučaja čiji je ishod proturječio njegovoj interpretaciji.
Richard Green: osporavanje pedofilije kao mentalnog poremećaja
Američko-britanski psihijatar i seksolog Richard Green osnovao je 1971. godine časopis Archives of Sexual Behavior i bio prvi predsjednik organizacije International Academy of Sex Research. Časopis je postao jedno od glavnih mjesta objavljivanja radova iz seksologije, uključujući rasprave o pedofiliji i seksualnim odnosima između odraslih i djece. U njemu je objavljivao i Günter Schmidt, a Theo Sandfort bio je član njegova uredništva.
Green je 2002. u tom časopisu otvorio raspravu o tome treba li seksualnu privlačnost prema djeci prije puberteta klasificirati kao mentalni poremećaj. U argumentaciji se pozivao na postojanje takvih ponašanja u životinjskom svijetu te na povijesna razdoblja u kojima su seksualni interesi odraslih prema djeci uživali višu razinu društvenog prihvaćanja.
Osam godina kasnije uključio se u raspravu o psihijatrijskoj klasifikaciji seksualne privlačnosti prema četrnaestogodišnjacima. U tekstu Sexual Preference for 14-Year-Olds as a Mental Disorder: You Can’t Be Serious!! osporio je određivanje takve preferencije kao mentalnog poremećaja, služeći se primjerom seksualnog odnosa devetnaestogodišnje i četrnaestogodišnje osobe.
Zaključak
Standardi se predstavljaju kao stručni okvir utemeljen na znanosti. Pregled njihova nastanka pokazuje drukčiju sliku.
Dokument je napisala skupina koju su velikim dijelom činili djelatnici Međunarodne federacije za planirano roditeljstvo i njezinih nacionalnih ogranaka. Popis referenci u više od tri četvrtine upućuje na publikacije istih tih organizacija, Svjetske zdravstvene organizacije i njihovih partnera. Prikaz dječjeg spolnog razvoja, iz kojeg izravno proizlaze dobne tablice, ustupile su dvije organizacije iz iste mreže, a jedna od autorica tog prikaza sjedila je i u skupini koja je dokument pisala.
Literatura na kojoj dobne tablice počivaju dolazi iz seksologije i seksualne pedagogije, a ne iz razvojne biologije, razvojne neuroznanosti, pedijatrije ili razvojne psihologije. Među autorima te literature nalaze se ljudi koji su seksualne odnose odraslih i djece opisivali kao „seksualno izražena prijateljstva” i „uspješne pedofilske odnose”, koji su tvrdili da izlaganje djece pornografiji prolazi bez štete, koji su zagovarali ukidanje kažnjivosti pedofilskih radnji i koji su djecu ispitivali bez znanja njihovih roditelja.
Ništa od toga ne stoji u dokumentu koji ministarstva čitaju. Stoji u njegovim bilješkama i popisima literature, ondje kamo se rijetko zaviruje.
Za roditelja je pitanje jednostavno. Kad odgojiteljica u vrtiću dobije uputu da s trogodišnjakom obradi užitak pri dodirivanju vlastitog tijela, ta uputa ima svoje podrijetlo. Ovaj je pregled pokazao gdje.
U sljedećem nastavku serijala prelazimo na same dobne tablice i na sadržaje koje one propisuju za svaku dobnu skupinu, od vrtića do srednje škole.