Drugi dio: Predškolske matrice i razvojne potrebe djeteta

U prvom dijelu analize istražili smo autore, bibliografiju i teorijske izvore dokumenta Standardi spolnog odgoja u Europi (Što se krije iza WHO/BZgA Standarda spolnog odgoja u Europi? – Članak 64.). U ovom nastavku prelazimo na njegove dobne matrice za predškolsku dob.

Središnje pitanje ove analize jest ideološki pogled na dijete ugrađen u matrice Standarda. Premda dokument u uvodu deklarativno razlikuje dječju seksualnost od seksualnosti odraslih, njegove razvojne faze, tjelesnu radoznalost, osjetilnu ugodu i potrebu za bliskošću ipak uključuje u seksualni okvir te seksualni užitak i uzbuđenje postavlja među sadržaje odgojnog djelovanja. Takvo tumačenje zatim postaje polazište za planske odgojne intervencije kojima odrasla osoba dječjim iskustvima pripisuje seksualno značenje i usmjerava njihov razvoj. Stoga ćemo razmotriti na kojim pretpostavkama taj pristup počiva i koliko odgovara spoznajama razvojne znanosti.

Dokument su 2010. objavili Regionalni ured WHO-a za Europu i njemački BZgA, a namijenjen je kreatorima politika, obrazovnim i zdravstvenim vlastima te stručnjacima. Hrvatski prijevod objavila je Agencija za odgoj i obrazovanje, čime je dokument uveden u domaći institucionalni i stručni prostor. Njegova je izričita svrha usmjeravati politike i stručne pristupe, a njegove se pretpostavke mogu prenositi kroz programe udruga, edukacije stručnjaka, odgojne materijale i odluke nadležnih tijela. Stoga je važno ispitati kako taj pogled na dijete postaje dio odgojnog sustava, osobito kada donositelji odluka dijele njegova ideološka polazišta. Primjere iz zagrebačkih vrtića razmotrit ćemo na kraju, kako bismo pokazali kojim se putevima srodne ideje već prenose u hrvatski odgojni prostor, često posredno i bez jasnog predstavljanja njihovih ideoloških polazišta roditeljima. (WHO/BZgA, 2010)

Matrice oblikuju djelovanje odraslih

Matrice su organizirane u tri stupca: informacije koje treba dati, vještine koje treba razvijati i stavovi u čijem oblikovanju treba pomoći djetetu. Njihova je struktura programska. Odrasla osoba bira sadržaj, tumači njegovo značenje i usmjerava učenje. Zato ove tablice treba vrednovati kao preporuke za odgojne intervencije odraslih prema djeci. (WHO/BZgA, 2010)

Upravo programska struktura matrica otkriva središnji problem njihova pristupa predškolskom djetetu: odrasla osoba unaprijed određuje koje će intimne teme otvoriti, kada će ih uvesti i kakvo će im značenje pridružiti. Spontano dječje pitanje nastaje unutar konkretnog iskustva i odnosa povjerenja te odrasloj osobi daje uvid u ono što dijete u tom trenutku zanima i pokušava razumjeti. Pitanje o vlastitom nastanku ili razlikama između muškog i ženskog tijela traži istinit, konkretan i razvojno primjeren odgovor, uz očuvanje djetetove privatnosti i suzdržanosti. Odgovornost odraslog jest odgovor prilagoditi djetetovu razumijevanju i opsegu njegova pitanja, bez proširivanja razgovora na intimne sadržaje koje dijete nije otvorilo. Sustavno uvođenje takvih tema cijeloj skupini zaobilazi taj individualni razvojni i relacijski kontekst: sadržaj i očekivani način njegova razumijevanja određuju se unaprijed, prema ciljevima programa, a ne razvojnim potrebama djeteta.

Program koji unaprijed uvodi seksualni užitak, uzbuđenje ili istraživanje rodnog identiteta odrasloj osobi prepušta određivanje teme, trenutka i značenja dječjeg iskustva. Problem je višestruk: djetetu se nameće tema koju samo nije otvorilo, seksualni užitak izdvaja se iz povezanosti s afektivnim, relacijskim i reproduktivnim sazrijevanjem, a njegovo se ponašanje opisuje terminima koji mu pripisuju značenje odrasle seksualnosti.

Takva intervencija postaje sugestivna i intruzivna kada odrasli djetetu pripisuju motive koje ono još ne razumije, potiču ga na otkrivanje intimnih iskustava ili njegovu nelagodu tretiraju kao prepreku koju treba ukloniti. Matrice pritom ne razrađuju konkretne postupke provedbe ni jasne granice intervencije odrasle osobe. Taj nedostatak ostavlja prostor za proizvoljna tumačenja, zloupotrebe i razvojno neprimjerene prakse te dodatno naglašava potrebu za stručnom provjerom, roditeljskim uvidom i zaštitom djetetovih granica.

Dob od rođenja do četvrte godine: upute odraslima za oblikovanje dječjeg iskustva

U području seksualnosti među informacijama koje treba prenositi u matricama se navode: uživanje i zadovoljstvo pri dodirivanju tijela, masturbacija u ranom djetinjstvu, otkrivanje vlastitog tijela i spolovila te uživanje u tjelesnoj bliskosti. Među vještinama predviđaju se svijest o rodnom identitetu i izražavanje potreba, želja i granica, uz primjer „igre doktora”. U području seksualnosti i prava pojavljuju se pravo na istraživanje rodnih identiteta te, kao dodatna tema, pravo na istraživanje golotinje i tijela. Među stavovima koje odrasli trebaju pomoći razviti stoji i osjećaj da dijete može samo donositi vlastite odluke. (WHO/BZgA, 2010)

Povezanost triju stupaca otkriva način na koji matrica djeluje: odrasla osoba prenosi odabrano tumačenje tijela i ugode, usmjerava razvoj vještina te učvršćuje poželjne stavove. Tjelesna radoznalost, osjetilno istraživanje i potreba za bliskošću tako se uključuju u unaprijed zadanu kategoriju seksualnosti, koja zatim određuje što dijete treba naučiti o sebi. Ideološka pretpostavka o djetetu kao seksualnom subjektu postaje pedagoški cilj, a odrasli dobivaju ulogu njezina prenošenja i učvršćivanja.

Posebno je problematično što se „masturbacija u ranom djetinjstvu” pojavljuje kao sadržaj informiranja djece. Time termin iz stručnog opisivanja ponašanja ulazi u program poučavanja i postaje okvir kroz koji se djetetu predstavlja njegovo vlastito tjelesno iskustvo. Odrasla osoba, svojim imenovanjem i objašnjavanjem, iskustvu dodira, ugode ili samoumirivanja pridružuje seksualno značenje koje dijete samo nije izrazilo.

Jednako treba promatrati „igru doktora” i istraživanje rodnog identiteta koje odrasla osoba, slijedeći matrice, uključuje u odgojni rad: njihovo uvrštavanje u ciljeve seksualnog odgoja daje odraslima okvir za razgovore, aktivnosti i tumačenja kojima se oblikuje dječje razumijevanje tijela, intimnosti i identiteta. Dijete pritom prima poruke od osobe čiji autoritet i interpretacije još ne može samostalno procijeniti niti se prema njima kritički odrediti.

Dokument uz te stavke ne daje zasebno obrazloženje, potkrijepljeno longitudinalnim ili intervencijskim istraživanjima, kojim bi pokazao korist njihova planskog uvođenja upravo u ovoj dobi. Umjesto takvog razvojnog obrazloženja, oslanja se na ideološki okvir ugrađen u same njegove ciljeve: dječje ponašanje unaprijed se tumači kroz seksualnost, seksualna prava i autonomiju, a razvijanje tog razumijevanja postavlja se kao cilj odgoja.

Dob od četvrte do šeste godine: seksualno tumačenje osjećaja i oblikovanje odnosa

Matrica za dob od četvrte do šeste godine proširuje prethodno postavljeni okvir. Uz dodirivanje tijela, uživanje, „masturbaciju u ranom djetinjstvu” i otkrivanje spolovila, odraslima postavlja cilj razvijanja razgovora o seksualnosti i utvrđivanja rodnog identiteta. Kao dodatnu temu navodi „seksualne osjećaje”, među koje svrstava bliskost, uživanje i uzbuđenje. U području odnosa predviđa informiranje o istospolnim odnosima, različitim vrstama obiteljskih odnosa i različitim pojmovima obitelji, uz oblikovanje stavova o prihvaćanju razlika u stilovima života. (WHO/BZgA, 2010)

Svrstavanje dječje bliskosti, uživanja i uzbuđenja u kategoriju seksualnih osjećaja predstavlja ozbiljan problem razvojne interpretacije. Dijete bliskost doživljava kroz privrženost, sigurnost i pripadanje; uživanje kroz igru, kretanje, osjetilna iskustva i zajedništvo; uzbuđenje kroz iščekivanje, otkrivanje i emocionalnu pobuđenost. Ti doživljaji imaju vlastite razvojne funkcije. Njihovo objedinjavanje pod seksualnim nazivnikom uvodi tumačenje odrasle osobe u iskustva koja dijete razumije na drukčijoj razini.

Posebno je važno razlikovati dječje uzbuđenje od seksualnog uzbuđenja. Opća pobuđenost živčanog sustava, intenzitet osjećaja ili ugoda pri dodiru sami po sebi ne utvrđuju seksualnu motivaciju. Kada se upravo takva iskustva koriste za poučavanje o „seksualnim osjećajima”, odrasla osoba djetetu nudi seksualno objašnjenje njegova unutarnjeg svijeta. Problem je u samoj kategorizaciju iskustva.

U području odnosa potrebno je jednako pažljivo razlikovati djetetovo upoznavanje ljudi i obitelji od poučavanja o seksualnim i partnerskim odnosima odraslih. Predškolsko dijete odnose prvenstveno razumije kroz brigu, prisutnost, privrženost i svakodnevno iskustvo. Uvrštavanje istospolnih odnosa u takav program zato otvara pitanje normativnog oblikovanja: što se djeci predstavlja, kojim se riječima objašnjava i kakvo se prihvaćanje od njih očekuje? Poštovanje svake osobe razvija se kroz svakodnevno ponašanje, obzirnost i zabranu ponižavanja. Poučavanje predškolske djece o partnerskim i seksualnim odnosima zaseban je i razvojno neprikladan odgojni izbor, čiji sadržaj i ciljeve treba jasno predstaviti roditeljima.

Djetetovo razumijevanje sebe razvija se unutar konkretnih odnosa privrženosti, osobito odnosa s majkom i ocem. U tom primarnom relacijskom okviru ono postupno povezuje vlastito tijelo, spolnu pripadnost, podrijetlo i obiteljske uloge. Odgojni sadržaji trebaju podupirati jasnoću i kontinuitet tog razvoja. Kada uvode apstraktna tumačenja identiteta i partnerskih odnosa, dijete ih ne može razumjeti jer još nema iskustvene i spoznajne oslonce za takve teme.

Matrica, međutim, unaprijed određuje sadržaje i poželjne stavove, dok za svaku od tih intervencija u razvojnoj znanosti ne nalazimo obrazloženje i dokazanu korist u predškolskoj dobi. Upravo zato predmet kritike jest pretvaranje određenog pogleda na seksualnost, identitet i odnose u program ideološke indoktrinacije najmlađe djece.

Prva razvojna pogreška je seksualno tumačenje različitih razvojnih sustava

Dijete od prvih mjeseci uči gdje završava njegovo tijelo i počinje okolina. Kroz dodir, pokret i ponovljeno iskustvo povezuje osjet s vlastitom radnjom. Tjelesna shema organizira položaj i mogućnosti tijela; propriocepcija daje informacije o položaju i kretanju udova; interocepcija sudjeluje u opažanju unutarnjih stanja poput gladi, napetosti i ugode. Ti se procesi povezuju sa senzomotoričkim učenjem i razvojem osjećaja sebe. Dodirivanje tijela treba najprije razumjeti unutar te široke razvojne slike. (Rochat, 2003)

Razvoj zatim uključuje zajedničku pažnju, jezik, simboličku igru, razumijevanje tuđih namjera, prijateljstva i postupno usvajanje pravila. Kroz igru dijete uvježbava pregovaranje, čekanje, suradnju, podnošenje frustracije i obzirnost. Roditelji i odgojitelji ponovljenim primjerom i vodstvom pomažu da se dobre navike učvrste u trajne osobine — strpljivost, samokontrolu, odgovornost i brigu za druge. Produljeno ljudsko djetinjstvo omogućuje upravo takvo dugotrajno učenje prije postupnog prijelaza prema reproduktivnoj i društvenoj zrelosti. (Kaplan i sur., 2000; Feldman, 2007; Best i Miller, 2010)

Sustav nagrade prati hranjenje, dodir, kretanje, istraživanje, socijalnu igru i učenje. Ugoda sama po sebi ne određuje kojem sustavu ponašanje pripada. Dodir genitalnog područja može uključivati radoznalost, samoumirivanje ili ponavljano samostimulativno ponašanje. Funkcija se procjenjuje prema dobi, situaciji, učestalosti i načinu na koji dijete reagira na preusmjeravanje. (Nemati i sur., 2022)

U pedijatrijskoj literaturi klinički opisi dječjeg samostimulativnog ponašanja i ugode koja ga prati ne uključuju motivaciju, fantazije ili razumijevanje seksualnosti kakvo ima zrela osoba. Pretvaranje dječje samostimulacije u odgojni cilj upravo tu razliku zamagljuje. (Nemati i sur., 2022)

Razvojno primjeren odgovor na učestalo ili kompulzivno samostimulativno ponašanje uključuje smirenu procjenu, zaštitu privatnosti i preusmjeravanje prema zanimljivoj igri i drugim aktivnostima, uz provjeru drugih teškoća kada je potrebno. Kažnjavanje i ponižavanje mogu dodatno uznemiriti dijete, narušiti njegovo povjerenje u odraslu osobu te povezati tjelesne osjete s osjećajem srama ili krivnje. Međutim, opažanje razvojnih ponašanja djece ne opravdava eksplicitno usmjeravanje cijele vrtićke skupine prema genitalnom užitku. (Nemati i sur., 2022)

Iz evolucijske perspektive seksualni užitak treba promatrati u povezanosti s motivacijom, odabirom partnera, vezivanjem i reprodukcijom. Cjelovit odgoj usmjerava dijete prema sposobnostima potrebnima za kasniju odgovornu intimnost: izgradnji odnosa, samoregulaciji, poštovanju granica i brizi za drugoga. Izdvajanje seksualnog užitka kao odgojnog načela predstavlja vrijednosni izbor utemeljen u ideološkim postavkama seksualne pedagogije, koja relativizira razliku između dječjeg razvoja i seksualnosti odraslih. (Kaplan i sur., 2000; Feldman, 2007; Best i Miller, 2010)

Druga razvojna pogreška je zamjena dostojanstva neovisnošću

U teorijskom okviru Standarda dijete se opisuje kao neovisna osoba, a seksualna prava i samoodređenje postavljaju se među temeljna polazišta. U matricama se te pretpostavke pretvaraju u ciljeve odlučivanja, istraživanja i oblikovanja identiteta. Time se djetetu pripisuje seksualna autonomija prije nego što su razvijene sposobnosti potrebne za razumijevanje seksualnih odnosa, odgovornosti i posljedica.

Dijete je zasebna osoba s inherentnim dostojanstvom i pravima koja odgovaraju njegovoj dobi, potrebama i ranjivosti. Razvojna ovisnost to dostojanstvo ne umanjuje. Vrijednost ljudskog života pripada osobi prije sposobnosti samostalnog odlučivanja, tijekom bolesti i u razdobljima potpune ovisnosti o tuđoj skrbi. Zaštita djeteta stoga mora polaziti upravo od njegove razvojne ovisnosti i odgovornosti odraslih.

Razvojna znanost pokazuje da se samostalnost gradi kroz odnos. Malo dijete regulira stres, emocije i pažnju uz pomoć skrbnika. Ponavljana iskustva sigurnosti, dosljednih granica i primjerenog vodstva omogućuju mu postupnu internalizaciju tih sposobnosti. Upravo sigurna ovisnost stvara prostor za postupni razvoj sposobnosti potrebnih za samostalnost; prerano pripisana samostalnost ne može nadomjestiti postupno i dugotrajno sazrijevanje. (Feldman, 2007; Gunnar i Hostinar, 2015)

Odgovornost odraslih uključuje i pružanje jasnih, istinitih informacija te dosljedno usmjeravanje ponašanja. Dijete treba jasnu povratnu informaciju: podršku i ohrabrenje kada postupa obzirno i odgovorno te smireno, odlučno zaustavljanje i ispravljanje ponašanja kojim ugrožava sebe ili druge. Kroz takva iskustva uči razlikovati prihvatljivo od štetnog, povezivati postupke s posljedicama i postupno razvijati samoregulaciju. Odgojna odgovornost zahtijeva vodstvo koje uvažava djetetovo dostojanstvo i istodobno postavlja jasne granice.

Izvršne funkcije, uključujući inhibiciju impulsa, radno pamćenje i fleksibilno upravljanje ponašanjem, razvijaju se godinama. Predškolsko dijete može birati igru, izraziti nelagodu i učiti granice tjelesne privatnosti. Glavna odgovornost za njegovu sigurnost pritom ostaje na odraslima, ustanovama i društvu. Dijete se ne smije opteretiti očekivanjem da samo prepoznaje manipulaciju, procjenjuje asimetriju moći ili sprječava zlostavljanje. (Best i Miller, 2010)

Pripisivanje seksualne autonomije predškolskom djetetu predstavlja ozbiljnu razvojnu pogrešku. Seksualni pristanak pretpostavlja sposobnost razumijevanja, slobodnog odlučivanja i procjene posljedica, koju predškolsko dijete nema. Njegovo povjerenje, poslušnost, znatiželja ili izostanak protivljenja ne mogu se tumačiti kao seksualni pristanak. Djetetovo pravo na zaštitu tijela, privatnost i istinit odgovor ne daje odraslima opravdanje da ga usmjeravaju prema seksualnom istraživanju ili da njegove doživljaje oblikuju prema pretpostavci seksualnog samoodređenja. Odgovornost za očuvanje njegovih intimnih granica i zaštitu od seksualnog iskorištavanja u cijelosti je na odraslima.

Normativno proglašavanje seksualne autonomije ne može stvoriti sposobnosti koje sazrijevanje još nije omogućilo. Zaštita dječjih prava zahtijeva očuvanje prostora djetinjstva, poštovanje razvojnih granica i odgovorno vodstvo odraslih.

Treća razvojna pogreška: zadiranje u zaštitne intimne granice djeteta

Zaštita djeteta oslanja se na povezanost privrženosti, selektivnog povjerenja, opreza prema nepoznatome, stida i postupnog uspostavljanja tjelesne privatnosti. Ti procesi sazrijevaju u odnosu s odraslima koji djetetu pružaju sigurnost i dosljedno poštuju njegove granice. Zadaća odrasle osobe jest poznavati njihov razvojni slijed, prepoznati značenje djetetova povlačenja i nelagode te čuvati uvjete u kojima se te granice mogu neometano razvijati.

Razlikovanje poznatih i nepoznatih osoba te traženje sigurnosti uz skrbnika pripadaju ranom razvoju sustava privrženosti. Oprez prema nepoznatima povezan je s istraživanjem okoline i vraćanjem pouzdanoj osobi. Njegova zaštitna funkcija treba usmjeravati postupanje odraslih: način upoznavanja, približavanja i ostvarivanja kontakta mora uvažavati djetetovo traženje sigurnosti. Nametanje kontakta ili nadvladavanje njegova povlačenja radi očekivane društvenosti zanemaruje razvojno značenje djetetovih zaštitnih mehanizama. (Brooker i sur., 2013)

Neuroznanstveno istraživanje pokazalo je da gledanje majčina lica tijekom djetinjstva smanjuje reaktivnost amigdale i mijenja njezinu funkcionalnu povezanost s prefrontalnim područjima, uz povezanost s boljom regulacijom ponašanja. Majka tako djeluje kao vanjski oslonac emocionalne regulacije dok djetetovi vlastiti sustavi još sazrijevaju. Taj nalaz je jedan od mnogih koji podupiru važnost pouzdanog odnosa sa skrbnikom u osjetljivim razvojnim temama. Zaštita se zato treba organizirati oko odgovornosti i prisutnosti prisnih odraslih, uz uvažavanje činjenice da predškolsko dijete još nema zrelu sposobnost procjene manipulacije, tuđih namjera i vlastite sigurnosti. (Gee i sur., 2014)

Zaštitni intimni stid očituje se u suzdržanosti pri izlaganju tijela i potrebi da intimni dijelovi i iskustva ostanu privatni. Njegov razvoj podupire se svakodnevnim postupcima njege, presvlačenja i poštovanja tjelesnih granica. Odgovornost odraslih počinje prije djetetova protivljenja: treba izbjegavati stvaranje grupnih situacija u kojima se od njega očekuje intimno izlaganje ili razgovor o vlastitim osjetima ugode. Verbalno ponuđena mogućnost odbijanja ne uklanja pritisak autoriteta, skupine i očekivanog sudjelovanja. Dijete može pristati na aktivnost upravo zato što je odrasla osoba predstavlja kao poželjnu.

Ako dijete ipak izrazi suzdržanost, njezino svladavanje radi „otvorenosti” predstavlja dodatno zadiranje u granicu koju je uspjelo iskazati. Cilj programa tada dobiva prednost pred djetetovim zaštitnim mehanizmom. Takvo postupanje posebno je problematično u dobi u kojoj dijete snažno ovisi o odobravanju i tumačenju odraslih.

Matrice istraživanje tijela, genitalnu ugodu i razgovor o seksualnosti postavljaju među sadržaje i ciljeve odgojne intervencije. Djetetova suzdržanost i potreba za privatnošću pritom dolaze u sukob s očekivanim sudjelovanjem a granice intimnosti podređuju se unaprijed odabranim ciljevima programa.

Zadatak odraslih jest prepoznati ponašanje koje zahtijeva pojačanu pozornost i stručnu procjenu: uporno narušavanje tuđe tjelesne privatnosti, prisilu, izrazitu zaokupljenost seksualnim sadržajima ili ponašanje koje ometa svakodnevno funkcioniranje. Procjena uzima u obzir dob, učestalost, okolnosti, mogućnost preusmjeravanja i izloženost neprimjerenim sadržajima ili iskustvima. Takvi znakovi mogu biti povezani s različitim teškoćama, uključujući zlostavljanje, i zahtijevaju individualno utvrđivanje uzroka. (Kellogg, 2009)

Uvrštavanje genitalnog užitka i seksualnog istraživanja u odgojne ciljeve zamagljuje razliku između opažanja ponašanja, procjene mogućeg odstupanja i njegova planskog poticanja. Kada se ta razlika izgubi, postoji opasnost da se zabrinjavajuće ponašanje protumači kao ostvarivanje poželjnog cilja, umjesto kao povod za procjenu. Istodobno se isti sadržaj uvodi i djeci koja takav interes nisu pokazala. Kliničko opažanje tako postaje sredstvo normiranja iskustva cijele skupine.

Odgovornost za sprječavanje zlostavljanja prvenstveno pripada odraslima i ustanovama: nadzoru, provjeri postupanja, dostupnosti roditelja i pravodobnom reagiranju na zabrinjavajuće znakove. Djetetu treba pružiti stabilan prostor povjerenja u kojem može samoinicijativno izraziti nelagodu i obratiti se pouzdanoj osobi, bez sugestivnog ispitivanja i zastrašivanja. Prenošenje informacija djetetu ne može zamijeniti odgovornost odraslih za njegovu zaštitu niti djetetu osigurati sposobnost prepoznavanja suptilne manipulacije u odnosu obilježenom ovisnošću i neravnotežom moći.

Roditelji u tom području imaju posebnu odgovornost i ulogu. Poznaju djetetovu razvojnu povijest, odnose povjerenja i način izražavanja nelagode. Na spontano pitanje mogu odgovoriti istinito, konkretno i u opsegu koji odgovara djetetovu interesu i razumijevanju. Vrtić treba čuvati djetetovu tjelesnu privatnost, pratiti razvoj i surađivati s roditeljima. Potrebu za dodatnim znanjem o razvoju intimnosti, prepoznavanju odstupanja i zaštiti djece treba prvenstveno zadovoljiti edukacijom roditelja i stručnim osposobljavanjem odraslih, umjesto eksplicitnom obradom genitalnih iskustava pred vrtićkom skupinom.

Četvrta razvojna pogreška: zanemarivanje sugestivne snage autoriteta

Dijete znanje o svijetu prima unutar odnosa. Teorija prirodne pedagogije opisuje kako pogled, izravno obraćanje i drugi komunikacijski znakovi usmjeravaju dijete da sadržaj pouke prihvati kao općenito primjenjivo znanje. Ta evolucijski oblikovana sposobnost omogućuje brz prijenos kulture i iskustva odraslih. Istodobno znači da odrasla osoba svojim autoritetom snažno određuje što će dijete razumjeti kao istinito, normalno i očekivano. (Csibra i Gergely, 2009)

Kada odrasli djetetovu ugodu imenuju seksualnim osjećajem ili mu postavljaju pitanja koja unaprijed pretpostavljaju nesigurnost u vlastitu spolnu pripadnost, u njegovo iskustvo unose interpretaciju koju ono samo nije izrazilo. Pitanje pritom već može sadržavati sugestiju: djetetu pokazuje da njegov dotadašnji doživljaj tijela i sebe treba preispitati prema kategorijama koje mu nudi autoritet. Epistemološki rizik proizlazi iz te neravnopravnosti: odrasli određuju okvir i značenje, dok dijete još nema sposobnost kritički procijeniti njihove pretpostavke.

Kontinuitet dječjeg identiteta gradi se kroz iskustvo vlastitog tijela, podrijetla, obiteljske pripadnosti i pouzdanih odnosa. Majka i otac povezuju djetetovo biološko podrijetlo s njegovim svakodnevnim iskustvom pripadanja, skrbi i međugeneracijskog kontinuiteta. U primarnom relacijskom trokutu majka–otac–dijete ono postupno povezuje razumijevanje sebe, spolne razlike i obiteljskih uloga. Odgojna ustanova treba podupirati sigurnost i kontinuitet tih oslonaca.

Institucionalno nametanje interpretacija koje agresivno osporavaju djetetovu sliku sebe i obitelji otvara sukob između dvaju autoriteta o kojima ono ovisi. Dijete se tada suočava s međusobno proturječnim porukama doma i ustanove, uz očekivanje da prihvati i jedne i druge, iako još nema razvijenu sposobnost kritički ih procijeniti i razriješiti njihovu proturječnost. Takvo zadiranje predstavlja rizik za sigurnost pripadanja i kontinuitet razumijevanja sebe. Posebno je neprihvatljivo kada se preispitivanje vlastitog tijela, identiteta ili obiteljskih odnosa potiče sugestivnim pitanjima i aktivnostima koje roditeljima nisu jasno predstavljene.

Odgoj treba razvijati dobre navike i vrline: obzirnost, istinoljubivost, samokontrolu, odgovornost i brigu za drugoga. Njihovo se usvajanje ostvaruje primjerom odraslih, ponavljanjem dobrih postupaka i dosljednim vodstvom. Matrice, međutim, među ciljeve izričito postavljaju oblikovanje određenih stavova o seksualnosti, identitetu i odnosima. Zato je nužno razotkriti vrijednosne pretpostavke koje se kroz autoritet ustanove prenose kao poželjno razumijevanje svijeta.

Roditelji trebaju unaprijed imati uvid u konkretan sadržaj, pitanja, ilustracije, aktivnosti i ciljeve programa. Nazivi poput „tolerancije” ili „uključivosti” ne otkrivaju koje će se poruke djetetu prenositi niti kako će se koristiti autoritet odrasle osobe. Sudjelovanje roditelja ostaje formalnost ako im je uskraćena stvarna mogućnost procijeniti sadržaj i sudjelovati u odlukama o vrijednosnom odgoju svojega djeteta.

Usporedba pogleda na dijete: paradigme seksualne pedagogije i pedofilski narativi

Autori, bibliografija i teorijska polazišta Standarda obrađeni su u prvom dijelu analize (Što se krije iza WHO/BZgA Standarda spolnog odgoja u Europi? – Članak 64.). Analiza predškolskih matrica pokazuje kako se ta polazišta pretvaraju u konkretne upute odraslima za oblikovanje dječjeg razumijevanja tijela, seksualnosti, identiteta i odnosa. U nastavku uspoređujemo pojedine pretpostavke tog teorijskog okvira s narativima opisanima u forenzičkoj literaturi o počiniteljima seksualnog zlostavljanja djece.

Predmet usporedbe jest pogled na dijete: kako se tumače njegove potrebe i ponašanje, kakva mu se sposobnost seksualnog odlučivanja pripisuje te kako se predstavljaju njegove intimne granice i uloga odraslih.

Među paradigmama koje ova analiza kritizira nalaze se predodžbe da je dijete seksualni subjekt od rođenja, da posjeduje seksualna prava i seksualnu autonomiju te da njegov seksualni užitak i istraživanje treba uključiti u odgojne ciljeve. Te postavke izražavaju određeni vrijednosni pogled na dijete koji nije proizašao iz razvojne biologije i pedagoške znanosti, nego iz ideoloških pokreta koji relativiziraju granicu između dječjeg iskustva i seksualnosti odraslih.

Usporedba zato polazi od teorijskih pretpostavki koje određuju kako odrasli trebaju razumjeti dijete i postupati prema njemu. Njihovim pretvaranjem u odgojne ciljeve pitanje pogleda na dijete dobiva neposredne posljedice za institucionalnu praksu.

Tablica usporedno prikazuje autorske sažetke tih polazišta i forenzički opisanih narativa. Roditeljima omogućuje da procijene sličnosti pogleda na dijete te njihovu razvojnu opravdanost i prihvatljivost u odgoju.

Postulat	Standardi spolnog odgoja	Forenzički nalaz – stavovi pedofila (Ward i Keenan, 1999.)
I.	Dijete je seksualni subjekt od rođenja.	Djeca su seksualna bića; odrasli to poriču.
II.	Dijete ima seksualna prava i autonomiju.	Dijete je sposobno pristati.
III.	Dijete ima pravo na seksualni užitak; odgoj ga treba usmjeriti prema užitku.	Ja djetetu činim dobro — učim ga seksualnom užitku koji mu drugi uskraćuju.
IV.	Djecu treba eksplicitno educirati o seksualnim praksama i osloboditi ih srama.	Desenzitizacija uz prikazivanje sadržaja kao odgojnog.

Politički pritisak i prodor u vrtiće: roditeljska prava ne smiju biti zaobiđena

Ova analiza ima neposrednu aktualnost za hrvatske roditelje. Europski parlament u rezoluciji od 16. rujna 2026. podupire širenje sveobuhvatne seksualne edukacije prema UNESCO-ovim standardima, uz naglasak na pristanku te seksualnim i reproduktivnim pravima. Takva politička potpora učvršćuje institucionalni okvir za uvođenje seksualnosti i seksualnih prava među odgojne ciljeve za djecu. Roditeljima je važno rasvijetliti kako se taj smjer prenosi u konkretne programe, edukacije i materijale namijenjene najmlađima, osobito kada se uvode mimo njihova znanja i uvida.

Nasuprot takvom pritisku stoje prava roditelja zajamčena hrvatskim i međunarodnim pravom. Ustav Republike Hrvatske roditeljima priznaje pravo i slobodu samostalnog odlučivanja o odgoju djece te odgovornost za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti. Članak 2. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima obvezuje državu da u obrazovanju i poučavanju poštuje roditeljska vjerska i filozofska uvjerenja. Uvođenje vrijednosnih sadržaja kroz didaktičke materijale i stručne programe ne smije služiti zaobilaženju tih prava. Roditeljima treba osigurati pravodoban uvid u stvarni sadržaj, metode i ciljeve te stvarno sudjelovanje u odlukama o odgoju njihove djece.

Nedavni primjeri iz zagrebačkih vrtića pokazuju da se ova pitanja već otvaraju u hrvatskom predškolskom odgojno-obrazovnom prostoru. Pri opremanju DV Stenjevec dostavljene su lutke sa spornim prikazima spolnih obilježja, koje su nakon reakcije javnosti vraćene. U vrtiću u Jelkovcu pojavile su se memory kartice s prikazima istospolnih parova. Takvi materijali daju praktičan oblik pojedinim postavkama pristupa koji prepoznajemo u matricama koje ova analiza razmatra: kroz igru i ilustracije određene predodžbe o odnosima i obitelji postaju dio pouke koju dijete prima od odraslih. Odabirom materijala tako se istodobno određuju poruke, vrijednosni okviri i tumačenja svijeta koja će se prenositi djetetu.

Grad Zagreb financijski podupire Dugine obitelji, nakladnika slikovnica „Moja dugina obitelj”, i njihove obrazovne aktivnosti, kao i druge LGBTIQ+ projekte. Gradska vlast time vrlo otvoreno podupire određeni vrijednosni smjer. Neslužbeno doznajemo i da Grad posljednje tri godine privatnim vrtićima šalje slikovnice uz zahtjev da se podijele djeci. Takva praksa otvara pitanje pritiska kroz financiranje i distribuciju odgojnih materijala te mogućnosti roditelja da prije njihove primjene budu informirani i sudjeluju u odlučivanju.

Sadržajna podudarnost tih materijala s pojedinim postavkama matrica razmotrenima u ovoj analizi pokazuje zašto ih treba promatrati u širem okviru obrazovnih politika i financiranja. Razvojna primjerenost sadržaja ne smije se proglašavati političkom odlukom niti ovisiti o promjenama svjetonazora gradske i državne vlasti. Njezina procjena mora počivati na razvojnoj znanosti i istraživanjima koja odgovaraju dobi djece, konkretnoj metodi i njezinim učincima. Politička potpora i međunarodni autoritet dokumenta ne mogu zamijeniti tu stručnu osnovu niti opravdati nametanje vrijednosnog okvira djeci. Roditelj koji za sadržaj dozna tek nakon što mu je dijete bilo izloženo već je isključen iz odluke. Neopravdano i neistinito prikazivanje vrijednosnih pretpostavki kao utvrđenih znanstvenih činjenica roditelju dodatno otežava prepoznavanje onoga što se djetetu prenosi.

Zaključak

Širenje ideoloških i vrijednosnih pristupa kroz financirane programe, edukacije i didaktičke materijale zahtijeva da roditelji prate svakodnevnu odgojnu praksu i sadržaje koji se nude njihovoj djeci. Ti pristupi dječji razvoj tumače kroz seksualnost odraslih te djetetu pripisuju seksualna prava i autonomiju. Budnost znači tražiti uvid, razumjeti ciljeve i sudjelovati u odlukama. Naziv programa ili ugled institucije nisu jamstvo sigurnosti i ne mogu zamijeniti uvid u ono što se djetetu govori, pokazuje i prenosi. Roditeljska odgovornost uključuje spremnost postaviti pitanja, izraziti neslaganje i zahtijevati zaštitu djetetovih razvojnih potreba. Važno je povezivati se s drugim roditeljima i ustrajati u traženju jasnih odgovora.

Odgovornost odraslih jest očuvati djetetu vrijeme za igru, prijateljstvo, sigurne odnose, izgradnju dobrih navika i postupno biološko sazrijevanje, neometano razvojno neprimjerenim sadržajima i intervencijama. Dijete zaslužuje odgoj koji poštuje njegove intimne granice i razvojni slijed. Roditeljima ništa što se njihovu djetetu govori, pokazuje ili daje u odgojnoj ustanovi ne smije biti skriveno. Čuvajući taj prostor, čuvamo djetinjstvo i temelje buduće odgovorne slobode.

U sljedećem dijelu analize razmotrit ćemo matrice za djecu školskog uzrasta: koje sadržaje, vještine i stavove predviđaju te kako se njihovi ciljevi odnose prema razvojnoj znanosti, potrebama djece i pravima roditelja.

Literatura

Temeljni dokument

WHO Regional Office for Europe i BZgA (2010). Standards for Sexuality Education in Europe: A Framework for Policy Makers, Educational and Health Authorities and Specialists. Köln: Federal Centre for Health Education, BZgA. Hrvatski prijevod: Standardi spolnog odgoja u Europi – Okvir za kreatore političkih odluka, obrazovne i zdravstvene institucije i stručnjake.

Razvojno-znanstvena i klinička literatura

Best, J. R. i Miller, P. H. (2010). A developmental perspective on executive function. Child Development, 81(6), 1641–1660.

Brooker, R. J. i sur. (2013). The development of stranger fear in infancy and toddlerhood: Normative development, individual differences, antecedents, and outcomes. Developmental Science, 16(6), 864–878.

Csibra, G. i Gergely, G. (2009). Natural pedagogy. Trends in Cognitive Sciences, 13(4), 148–153.

Feldman, R. (2007). Parent–infant synchrony and the construction of shared timing: Physiological precursors, developmental outcomes, and risk conditions. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 48(3–4), 329–354.

Gee, D. G. i sur. (2014). Maternal buffering of human amygdala–prefrontal circuitry during childhood but not during adolescence. Psychological Science, 25(11), 2067–2078.

Gunnar, M. R. i Hostinar, C. E. (2015). The social buffering of the hypothalamic–pituitary–adrenocortical axis in humans: Developmental and experiential determinants. Social Neuroscience, 10(5), 479–488.

Kaplan, H., Hill, K., Lancaster, J. i Hurtado, A. M. (2000). A theory of human life history evolution: Diet, intelligence, and longevity. Evolutionary Anthropology, 9(4), 156–185.

Kellogg, N. D. (2009). Clinical report—The evaluation of sexual behaviors in children. Pediatrics, 124(3), 992–998.

Nemati, H. i sur. (2022). Treatment of Child Gratification Disorder. Iranian Journal of Child Neurology, 16(2), 9–16.

Rochat, P. (2003). Five levels of self-awareness as they unfold early in life. Consciousness and Cognition, 12(4), 717–731.

Literatura o kognitivnim obrascima počinitelja seksualnog zlostavljanja djece

Ward, T. i Keenan, T. (1999). Child molesters’ implicit theories. Journal of Interpersonal Violence, 14(8), 821–838.

Pravni i institucionalni dokumenti

Europski parlament (2026). Gender inequalities in health, specifically as regards gender-specific conditions. Rezolucija od 16. rujna 2026., postupak 2025/2074(INI).

Ustav Republike Hrvatske (2010). Pročišćeni tekst. Narodne novine, 85/2010, čl. 64. Odgovarajuća odredba u redakcijski pročišćenom tekstu Ustavnog suda Republike Hrvatske označena je kao čl. 63.

Vijeće Europe (1952). Protokol uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 2. – Pravo na obrazovanje.